VAGINALNI PREGLED PRIJE PORODA

Evo nas skoro pred porodom i mene polako hvata neki nemir. Ne radi se o strahu već o iščekivanju da konačno vidimo našeg malog dečkića. Kako se približava taj famozni kraj, sve me više okolina stišće da odem obaviti taj vaginalni pregled. Kao znat ću onda točno kada ću roditi. Priznajem da sam skoro poklekla pred njihovim objašnjenjima zašto je to vrlo važno. Nije vam svejedno kada ste prvorotkinja, priznajem. Sve mi je novo. Nemam živog i svježeg iskustva ranijih trudnoća s kojima bih mogla usporediti sve ovo što mi se u organizmu trenutno dešava. Ali isto tako, kada se okrenem u sebe dolazim do spoznaje da je većina stvari suvišna, pa tako i taj vaginalni pregled.

Prvo, i kod ranijih pregleda na početku trudnoće taj pregled mi je bio totalno neugodan i krajnje invazivan. Kako je sve dolje nježno i osjetljivo, prsti moje doktorice bili su totalno strano tijelo koje nije imalo nikakvo pravo biti tu. Ona je nježna i pažljiva, ali da je imala prste od vate, vjerujete mi, imala bih isti osjećaj.

Ginekolozi rade vaginalni pregled rutinski, kako bi znali koliko je žena u određenom trenutku pred porod ili tijekom samog poroda otvorena. Kako je maksimalna otvorenost 10 cm tijekom koje dolazi do poroda, tako oni točno mogu predvidjeti koliko je još vremena ostalo do poroda. Računa se da je za svaki centimetar otvaranja potrebno 1h. Znači ako ste otvoreni 5 cm TEORETSKI vam je potrebno 5h da se otvorite do 10 cm tj. ostalo vam je 5h do poroda tj izgona djeteta. Rekla sam teoretski, jer prirodu nije moguće kontrolirati, pa tako nitko ne može reći da kod svake rodilje vrijedi gore navedeno pravilo.

Od svih mojih prijateljica koje su rađale, ne znam niti jednu koja je voljela te vaginalne preglede. Međutim, prati nas taj jedan mit da su ti pregledi izuzetno važni pred kraj termina. Često se i mi kao trudnice ili pacijenti šutke podvrgavamo tim pregledima, jer uzimamo zdravo za gotovo da osoba u bijeloj kuti zna što radi i da se to tako jednostavno radi i da je to dobro.

Tijekom vaginalnog pregleda, ginekolozi mjere nekoliko stvari:

• Otvorenost (dilatacija) – koliko je cerviks otvoren (10 cm je najveća otvorenost)
• Zrelost – konzistencija cerviksa. Na početku on je tvrdoće kao recimo vrh nosa, zatim omekšava do konzistencije ušne resice i na kraju je mekan kao unutrašnjost obraza
• Stanjenost – ova karakteristika označava koliko je cerviks tanak. Ako si zamislite cerviks u obliku tunela dužine cca 5 cm, onda oznaka 50% stanjenosti znači da je on sada duljine od 2,5 cm. Logično je da kako se cerviks mekša i otvara, on se istovremeno i stanjuje tj. skraćuje.
• Položaj – označava položaj bebe u odnosu na zdjelicu. Mjera je izražena u plusevima i minusima. Položaj označava koliko se beba „spustila“ u zdjelicu. Oznaka 0 (nula) govori da je dijete u zdjelici, dok negativna oznaka označava da dijete pluta. Važno je da se govori o pozitivnim vrijednostima.
• Položaj djeteta – Opipavanjem linija na lubanji djeteta, gdje se kosti još nisu spojile, može se odrediti kako je dijete okrenuto. To je moguće jer su prednje i zadnje fontanele (mekana mjesta) drugačijeg oblika.
• Položaj cerviksa – cerviks će se pomaknuti u poziciju koja je smještena više naprijed.

Većina doktora koristi podatke koje su prikupili tijekom vaginalnog pregleda kako bi odredili kada bi porod trebao krenuti, da li je beba dovoljno nisko u zdjelici. Ono što nedostaje ovoj računici je nešto što je teško definirati i opipati.

Porod nije mehanizam, ne radi se tu o jednostavnom stezanju i opuštanju mišića i izguravanju djeteta van. Porod je nešto sasvim drugačije i veće i mističnije nego što bi većina doktora željela priznati. Ne radi se tu samo o tome koliko je cerviks otvoren, mekan ili bilo što od navedenog gore. Znam žene koje su bile i do 7 cm otvorene, pa nisu bile niti svjesne da su pred porodom. Isto tako znam one koje su i po par mjeseci prije poroda bile otvorene i do 6 cm, a rodile su ili u terminu ili par dana prije termina. Naravno da postoji i suprotna situacija.

Jednostavno, vaginalni pregled nije mjerilo uz pomoć kojega možete predvidjeti kada će porod krenuti. To je zato jer on ne uključuje u svoju računicu i sam porod i položaj tijekom poroda. Za vrijeme poroda prirodno je da se djetetova glava poprima oblik prostora kroz koji prolazi i da se majčina zdjelica pomiče.

Za vrijeme poroda, vaginalni pregled ne mogu točno odrediti koliko ste blizu izgona, pa i njihova učestalost bi trebala biti svedena na što manju mjeru. Naročito ako je došlo do bilo kakvog puknuća membrana.

Drugi i ne toliko minorni razlog protiv vaginalnog pregleda je rizik od infekcija. Ukoliko se ovaj pregled radi oprezno, korištenjem sterilnih rukavica, on će pogurati normalne bakterije, koje se nalaze u vagini, prema cerviksu. Također postoji i povećani rizik da će ovakav pregled uzrokovati pucanje opne. Neki ginekolozi često rade i ogoljenje opne koja odvaja vodenjak od cerviksa. Ideja je da će ova reakcija stimulirati proizvodnju prostaglandaina (hormona koji potiče porod). Međutim ovo nikada nije dokazano da je učinkovito.

Na samom kraju samo mi, rodilje, možemo odlučiti što je ispravno tijekom trudnoće. Neke žene odbijaju vaginalne preglede, neke traže da ih se tako pregledava tek nakon 40-tog tjedna, neke žele da ih se pregledava kod svakog pregleda itd. Važno je da smo mi te koje diktiraju pravila kojima želimo da se naša trudnoća vodi. Mi smo te koje donosimo na svijet dijete i ono što je najvažnije, ono što trebamo zapamtiti je da mi ne nosimo neugodnost, već živo biće.

SITNO BROJIMO...

Evo nas još imamo 2 tjedana do tog famoznog termina. Međutim, tko zna kada će se ovaj post naći na blogu s obzirom da ispred njega ima još dosta tekstova. U prvim danima nakon poroda, oslonit ću se na muža koji će povremeno postavljati jedan po jedan tekst.

Svi me pitaju kako se osjećam sada, ipak to je uskoro. Ne znam što bi rekla, nisam od onih koje su toliko lude od trudnoće i svih tih hormona i jedva čekaju da rode, ili čak mole doktore da ih porode. :) Vjerujem da je to zbog toga što sam svjesna da nisam ja ta koja određuje datum svog poroda, već to malo biće koje točno zna kada mu je vrijeme za izaći van. Lagala bih kada bi rekla da ne osjećam težinu bebe i na leđima, kukovima, nogama i svim dijelovima tijela. Sve je tu, sve osjećam, svakim danom sve više, ali to su slatki bolovi. To mi priroda govori i polako me priprema za porod. Naš dečkić se već spustio dobro u zdjelicu i spreman je za izlazak. Još par dana da se sredi i evo ga van. :) Stalno idem na WC, ruke i noge mi natiču, zglobova praktički na nogama nemam, sve je to jedna ravna linija od koljena do zglobova. Kada se pogledam, sjetim se odmah onih Tom&Jerry crtića kada gazdarica dolazi po Toma, a jedino što joj vidimo su ogromni zglobovi. E tako sam i ja sada. Ali sve je to u opisu stanja u kojem se trenutno nalazim. Svi me isto tako pitaju da li sanjam već porod, jer kako su mi objasnili, pred kraj trudnice već sanjaju o svom porodu. Ja sam to prosanjala odavno. Sada samo što mi je na pameti je dojenje. Jedva čekam kada ću to malo biće uzeti na ruke i početi dojiti. I jedva čekam osjetiti njegov miris tijela. To su trenuci koji su mi na pameti. Za porod se ne brinem, znam da će sve biti u najboljem redu i da će porod proteći savršeno kako bi i trebao. Mirna sam što se toga tiče. Za porod je sve spremno, a detalje o tome kako je sve proteklo, moći ćete pročitati na blogu.

Muški, ne brinite se, neće biti slikanih detalja poroda jer nemam ni namjeru pokazivati slike svog djeteta ili naše obitelji nakon poroda. Čak i na Facebooku gdje mogu staviti slike da ljudi vide, nećemo ih stavljati. Za pravo, od kada sam saznala da sam trudna nismo stavili niti jednu našu novu sliku. Mislim da je to bespotrebno. Ako netko želi, neka samo izvoli, sve pa i to, u životu je samo stvar osobnog izbora. Ne želim biti misteriozna ili zatajna kako bi privukla pažnju, već smatram da nema potrebe dijete previše izlagati na van. Pa nije ono maskota ili trofej kojega smo osvojili. :)

Kako smo nas dvoje malo svjesniji situacije u kojoj se dijete nalazi prvih nekoliko mjeseci nakon poroda, odlučili smo se za neke mjere koje bi netko mogao nazvati drastičnima. Kako dijete provede 9 mjeseci u maternici u kojoj je pupčanom vrpcom povezan sa majkom i tijekom tih mjeseci živi i raste u uvjerenju da je jedan s majkom i svijetom koji njih dvoje okružuje. Stoga, je vrlo važno sve šokove svesti na minimum nakon njegovog rođenja. Zamislite si, 9 mjeseci ste u zatvorenom prostoru kojega doživljavate kao cijeli vaš svemir. Odjednom izlazite van i shvatite da majka nije dio vas i da je svemir još veći nego što ste mislili. Naravno, govorim o sobi u kojoj se dijete rodilo. A sada si zamislite kako je kada izađete s njim van. To je još veći svemir u kojem ne samo da postoje i drugi ljudi koji vam se cijelo vrijeme unose u lice, već postoji i mnoštvo drugih zvukova koje ste do tada čuli isključivo tiho ili tiše nego što je to sada. Ne da je to šok već zahtjeva ogromno naprezanje za tako mali organizam.

Zato je naš cilj, dijete polako upoznavati sa svijetom oko njega. Prvo neka vidi što ga sve okružuje, neka se upozna sa svojom najbližom okolinom, a onda nakon toga idemo sa ostalim članovima obitelji i to malo po malo. Ne zanimaju nas nikakvi posjeti u prvih mjesec dana (osim posjeti novopečenih baki i djedova, teta, tetaka), a čak niti oni bar jedno 2 tjedna. I naravno ne svi odjednom. Neka se redaju polako, malo jedni, pa malo drugi. Dijete, majka i otac trebaju se na pravilan način povezati. Prvih nekoliko dana dijete to isključivo radi mirisom i opipom. Majku je već odavno upoznalo, jer je boravilo u njoj tih 9 mjeseci. Međutim, sada slijedi dugi način upoznavanja. Dodirom i mirisom, preko mlijeka koje mu je najvažnija hrana. Isto tako i otac igra vrlo važnu ulogu u povezivanju. Smatram da nakon poroda, nakon što se dijete daje majci na gole grudi, isto tako bi ga i otac morao držati na sebi. Njegov miris je isto nešto novo s čim će se dijete susresti u daljnjem rastu i razvoju. Majka je važna, povezanost koju su njih svoje imali tijekom trudnoće ne može se reproducirati niti opisati, a kroz dojenje ta povezanost se dalje učvršćuje. Međutim, otac koji nema mogućnost dojenja (ili ima, kako sam nedavno pročitala u jednom novinskom članku) trebao bi jednako tako biti ključna figura u razvoju svojeg djeteta. Preuzimanje dužnosti kao što su kupanje ili presvlačenje su pohvalne jer na taj način pomaže majci da se odmori, ali emotivna povezanost s tim malim bićem je itekako važna.

Tko smo mi?

Da li ste se ikada zapitali što je definicija nas samih ili kako bi definirali pojam JA. Što je to što nas definira? Ako se pogledamo u ogledalo i ogulimo masku koja je na nama, strahove, misli i osjećaje, što ostaje iza svega toga? Većina nas će odgovoriti da nam ostaje duša ili duh. A ako pretpostavimo da duša ili duh ne postoji izvan uma, što bi rekli na to? Ono što bi nam svima trebao biti cilj je da se vidimo kao multidimenzionalna bića čija je srž bezgranična. Ona je pročišćen Temeljni Izvor Postojanja koji je ukalupljen u ovaj ljudski izgled. Kada bi mi svi bili u harmoniji sa ovom frekvencijom Temeljnog Izvora, lako bi mogli razumjeti da je sve ujedinjeno u jedinstvo i istinu. Svaka osoba je za pravo portal u samu sebe, a taj portal je točka iz koje možemo dohvatiti našu Bezgraničnu Jezgru koja prebiva u svima nama. U tom momentu, ljudsko tijelo je samo ljuštura koju kada skinemo sa sebe, shvaćamo da smo u svojoj prirodi u stvari bezgranični. I baš iz ovog saznanja, shvaćamo da smo svi jednaki i da u toj jednakosti mi smo JEDNO. Vrijeme traženja informacija koje su izvan nas samih je gotovo. Traženje i praćenje učitelja, guru-a, religija, duhovnih putova je završeno. Isto tako potraga za nekim ili nečim tko je alternativni krivac je također gotovo. Sam fokus trebao bi biti u tome da svatko traži svoju savršenost u samome sebi.

Govorila sam prije o „kutiji“ u kojoj većina nas egzistira. „Kutijom“ ja nazivam neko stanje u kojem te kao u svojevrsnom zatvoru. Taj zatvor je imaginaran naravno, ali svejedno postoji. On može biti razlogom zašto se uvijek ponašamo na isti način, zašto nas ljudi uvijek trpaju u isti koš, kako bi mi rekli. Pravi problem nastaje kada taj zatvor ne smatramo zatvorom, a na čuvare ne gledamo kao na čuvare. Neki ljudi su nesvjesni svog zatočeništva. I upravo zbog toga niti ne nastoje izaći iz zatvora, već suprotno tome ukoliko i traže izlaz iz nečega to je većinom dosada, siromaštvo, bol, loše veze, bolesti, depresija itd. Sprječavanje da osoba dostigne svoj vrhunac kao savršeno i bezgranično biće koje živi u vječnom i bezuvjetnom jedinstvu i istini nije niti na zadnjem mjestu na njihovom popisu.

Možemo reći da je pravi izlaz iz svega ovoga zapravo „buđenje“ svijesti tj. pronalaženje svojeg pravog JA koje je bezvremensko i bezuvjetno i kroz čije „oči“ možemo shvatiti i vidjeti da ne postoji nikakva odvojenost od mene ili bilo koje jedinke koja je na planeti Zemlji. Ova igra koju igramo i koju smo odabrali igrati je tu da bi nas naučila i kroz koju ćemo doći do određenih spoznaja. Neki od nas bi rekli da trebamo za pravo ascendirati… međutim sam pojam ascendencije i nije toliko nevin pojam. Lijepo zvuči, to nam je nova riječ koju ćemo moći koristiti, ali bilo bi dobro uvidjeti što ona donosi ukoliko odlučimo se povući za tom idejom. Kako bi razumjeli sam pojam što znači ascendirati trebamo prvo se zapitati koje je prapočelo ovog pojma. Smatram da je acendencija proizašla od same polarnosti tj. od odvojenosti. Religija je rekla da je Izvor ili Bog izvan ljudskog bića tj BITKA i da taj Bog ili Izvor živi u nekoj drugoj dimenziji i vremenu i prostoru, kao u potpunosti odvojeno „biće“ od samog čovjeka. Mi ljudi nismo vrijedni Boga, međutim sama religija dala je u ljudima koncept vjere. Imajući vjeru, Bog će se spustiti i spasiti nas, naravno ako smo vjernici i ako pognute glave i bez imalo preispitivanja bilo kakvih dogmi, slijedimo njegove zapovijedi. Zatim je došao pojam ascendencije, on nije došao iz religije, već iz duhovno-mističnih izvora koji su opet pozicionirali ljude da ne bi trebali pasivni u prakticiranju svoje vjere. Oni bi trebali znači imati težnju da ascendiraju ka Izvoru. Drugim riječima, umjesto da čekamo da Bog dođe k nama, mi bi trebali se vratiti Bogu. Ljudi bi, pod pravim vodstvom, mogli naučiti kako ascendirati i postići božanstveno u sebi i postati sami svoj učitelj. Tako bi mogli služiti Bogu i Njegovom kraljevstvu kao poslanici Svjetlosti.

Religija i duhovnost imali su u svojoj srži iste ideje, s tim da je jedina razlika bila u tome što je religija bila više pasivna, dok je duhovnost aktivna. Prva ideja ascendencije je da težnja za Izvorom koji je izvan nas samih i evo nas opet na početku. Evo opet te odvojenosti. Svaka ideja koja počinje od odvojenosti vraća nas na početak. Znači sama ascendencija nije aspekt Bezgraničnog. Nije potrebno ići bilo gdje izvan nas samih kako bi pronašli same sebe, Boga, Svjetlost, prosvjetljenje ili ascendenciju. Ako to pogledamo s drugog aspekta, ako smo samoodrživi i ako Božanstveno postoji u svim anama, gdje to točno trebamo otići da bi ascendirali? Radi se za pravo samo o razumijevanju, a ne o ascendenciji, a to razumijevanje ima u svojoj biti bezgraničnu jedinstvenost, jednakost i istinu svog BITKA u svim poimanjima života. I što je najbolje, nikome nismo dužni ništa. Nikome nismo dužni platiti ni kune. Nema niti jednog majstora ili učitelja ili gurua koji bi nam išta mogao dati, a što ranije nismo zaslužili ili znali. Ne postoji niti jedna škola, ili rang sposobnosti, knjiga ili predavanje koje bi mogli pročitati ili poslušati. Sve ovo je vrlo jednostavno i lako. Ukoliko djelujete i živite kao bezgranično biće koje vidi da je jedno sa svime oko sebe vidjet ćete koliko vam je to jednostavno i prirodno. Nitko vas neće osuditi čak i ako odlučite takav način života prakticirati pod svaku cijenu. Htjela bih nešto raščistiti, za one koji misle da je učitelj ili guru taj koji će ih im reći neke specijalne riječi koje će ih magično usmjeriti prema prosvjetljenju. VARATE SE LJUDI! :) Ako netko vjeruje da će samo što pročita knjigu postati prosvijetljen, vara se, ukoliko netko vjeruje da recitiranjem mantre postaju prosvijetljeni opet se varaju. Ne želim ulaziti u sukobe s bilo kime, ali činjenica je da većina ljudi koja na ovom planetu prakticiraju bilo kakav oblik spiritualnosti, okultne magije, religije ili čak znanosti žive u obmani. Ako djeluju iz vjere u kojoj žive to će ih dovesti do istine, kada su oni sami istina. Njihovo djelovanje stvara još veći jaz između svjesnosti i istine. Novo doba u koje ulazimo temelji se na rušenju zidova između te svjesnosti i istine.

Business or no business

Bliži se kraj termina, što znači da ćemo uskoro imati novog člana naše obitelji koji će nas naučiti puno novih stvari. Ovih 8 mjeseci mi je prebrzo prošlo. Sjećam se kako sam mislila u 9 mj. prošle godine kako ima još vremena do 4 mjeseca kada mi je termin. Ali evo me, nisam se niti okrenula, a već sam skoro pa pred kraj. Krevetić je došao danas, robica i sve dekice i ručnici su oprani, podrum je pun stvari i samo se čeka kada ćemo ih polako početi donositi gore. :) Ostalo nam je još nekoliko sitnica za kupiti i to je to. Ali tih nekoliko sitnica odgađam već duže vrijeme. Svjesno znam da još ima vremena. Ne žuri mi se nigdje.

Sjećam se tog 9 mjeseca kada su mi na poslu prognozirali da ću se doma samo dosađivati i da ću se htjeti vratiti na posao. Paaaa… ne mogu reći da sam to osjetila. U ovih 8 mjeseci mi nije bilo dosadno, nadoknadila sam s čitanjem knjiga sve ono što sam odgađala prije jer nisam stizala, imala sam vremena za obitelj i otkrila sam puno novih stvari o sebi koje nisu prije došle na površinu.

Jedna od njih je da, eto prije sam se doživljavala kao veliku poslovnu ženu, ušla sam u taj program rada, putovanja, sastanci itd. itd… Međutim nakon nekog vremena postala sam umorna od svega toga. Umarala su me putovanja u autu, sastanci više nisu bili uzbudljivi, život sam počela gledati malo drugačije. Shvatila sam da je život ono što je zujalo pored mene dok sam ja vrtila program u svojoj glavi da nemam vremena, da se sve mora odmah obaviti i da su novci ti koji nas čine sretnim. OK, opet naglašavam, na žalost svijet u kojem živimo je materijalan i traži novce s kojima ćemo kupiti hranu, platiti račune, međutim pitanje koje sam si ja postavila u tom trenutku je: Koliko nam stvarno treba? Realno, živjeti sretno ne traži 50 000 kn mjesečno na računu. Živjeti sretno znači, živjeti u svakom trenutku, otići u šetnju s djetetom jer te to moli taj tren, igrati se u parku sa psom, šetati uz zalazak sunca ili samo čitati knjigu. Niti jedan iznos novaca na mom bankovnom računu ne može nadoknaditi sreću koju ja osjećam sada, ma ne samo sreću, već i mir. Ne mogu opisati osjećaj tišine jer mobitel ne zvrnda cijelo vrijeme ili mailovi ne dolaze u naletima od 10 komada svakih 10 minuta. Divim se majkama koje imaju u sebi tu mirnoću da ostave dijete nakon 6mj ili nakon godine dana i odu raditi.

Kako je moj jedan prijatelj zaključio, biti domaćica je idealan posao. Nemojmo zaboraviti da i te žene rade po cijele dane, kuhaju, čiste, spremaju, a za to jedinu i najbolju plaću koju imaju (ako su sretnice) je ljubav i zahvalnost svojih ukućana. Smatram da se treba uvesti i to zanimanje i da one trebaju biti plaćene za to. Pa ako plaćamo svećenike raznoraznih religija (da, da sve to nama ide iz plaće na račun poreza i prireza), zašto se ne bi izdvojilo i za kućanice/domaćice. Ne degradiram niti jedno zanimanje, prošla sam ih nekoliko, samo želim reći da ne bi trebali biti licemjerni. Opet naglašavam, nitko od nas nije u potpunosti isti i svaka žena (jer ja ovdje mogu govoriti samo iz perspektive majke i žene) vodi svoj život najbolje što zna. Nikoga ne osuđujem, ovo su moje misli i moja razmišljanja koja će me dovesti u smjeru u kojem JA želim da moj život ide. Samo tako, da se razumijemo.

Ono što želim reći je da se sada kao kućanica/domaćica i uskoro majka osjećam ispunjenije nego što sam se osjećala kada sam bila poslovna žena. Sreću, bar u mom slučaju, čine male stvari. Šetnja po suncu, posjet prijatelja s kojima ću pogledati neki film, čitanje neke inspirativne knjige, sklapanje krevetića itd. Nešto za što prije nisam nužno imala vremena. Ma dobro, imala sam, ali sam si tako predočila. Uostalom, tko ima snage nakon napornog dana u uredu ići se još šetati ili voziti biciklom sat vremena. Radije se zakopamo pred TV i gledamo gluposti. Zato nas i filaju sa svim tim glupim serijama.

I što imamo od života, život nam se svede na to da si govorimo, evo još par godina do penzije pa ću onda živjeti. A što ćete onda? Tada smo, zbog načina života kojim živimo, oronuli, stari, bolesni, ispijeni i nemamo vremena za ništa. Djeca su odavno roditelji, koji vode iste isprazne živote koje smo i mi vodili. I pomiču se prema budućnosti koju mi u tom trenutku proživljavamo. Ja to ne želim za svoje dijete.

Bolesti

Nazvala sam ovaj tekst ovako jer mi se nekako ovaj gornji počeo sve više produživati, a mislim da nitko ne voli čitati tekstove koji su duži od stranicu i pol. :)

Evo kako sam doma i imam vremena i pročitati knjige koje čekaju već duže vremena da budu pročitane, tako imam vremena i za mala putovanja u sebe samu. Pa se počinjem pitati i razgovarati sama sa sobom nad nekim stvarima za koje prije nisam ni obraćala pažnju. Razlog tome mogu biti i ovi tekstovi, gdje ispišem svoje misli i time oslobodim mjesta za nove. Kako se ono kaže, čaša uvijek mora biti prazna. Ako je puna, u nju više ništa ne može stati. Naravno da ne govorim u čaši vina ili pive, već o umu i koji se svakim danom po nekoliko puta puni i prazni.

Stari Kinezi vjerovali su, a ovi mladi još isto tome vjeruju, da je tijelo sačinjeno od kanala kojima prolazi energija. Ne govorimo o krvi ili živcima, već govorimo o akupunkturnim kanalima. U Indiji oni se zovi Nadi. Njihova uloga je da nose životnu energiju koju indijci zovu Prana, a kinezi Chi. Pravilnim i konstantnim tokom životne energije kroz tijelo (koja onda dolazi do svakog organa i održava ga zdravim) naše tijelo je zdravo i vitalno. U trenutku kada se neki od kanala „začepe“ dolazi do tzv. problema u organizmu. Te „probleme“ mi zovemo bolestima. Kinezi su to rješavali kroz akupunkturu, indijci meditacijom i tehnikom pravilnog disanja (tzv. pranayame). Mnogi ljudi danas odlaze na jogu, na istezanje tzv. hatha jogu, i nakon toga osjećaju se dobro. Razlog tome je što tijekom joge nauče pravilno disati i kanali se otvore i tok energije kroz tijelo postaje protočan. Isto tako, meditacijom tj. ponavljanjem određene mantre, umire se misli i meditant dolazi u stanje u kojem je sve usporeno. On dostiže tzv. nultu točku u kojoj vidi misli, ali se ne hvata ni za jednu od njih. Sve je to super, međutim pitanje je što nakon toga. Često nakon joge ili meditacije vraćamo se u prvobitno stanje tj. ono u kojem živimo i boravimo ostalih 22-23 h. :) Vraćamo se u stres i „probleme“ kroz koje prolazimo iz dana u dan. Ono što moderni, zapadni, svijet ne shvaća je da meditacija ili joga nije dovoljna ukoliko se provodi 2-3x tjedno 1h. Pitanje je što i kako ćete proživljavati svoj život u ostalim periodima u kojima vas neki trener ili učitelj ne vodi. Isto je i sa odlascima kod kiropraktičara. Svaki dobar kiropraktičar će vam reći da njegov rad nema smisla ukoliko si vi sami nećete pomoći. On će vam u tih kratkih par minuta namjestiti kosti u položaj u kojem bi trebale biti, ali ako ćete vi ostatak dana provesti sjedeći u nepravilnom položaju sav njegov trud se ne isplati. Tek svjesnim djelovanjem moći ćete promijeniti svoj stav, obratiti pažnju na to kako se držite tijekom dana i pomaci će se vidjeti.

Ista je situacija i sa bilo kakvom meditacijom ili jogom. Da, to sam krenula gore pisati. Nije samo važno kako ćete se osjećati tih par sati, već kako ćete se osjećati i ponašati kroz ostatak dana. Djelovanje i življenje u onom miru kojega osjećate tijekom meditacije trebala bi biti vaša realnost. Odvojeni (emotivno) od svega što se dešava oko vas možete živjeti potpuno. Jednostavno ne reagirati na bilo kakve podražaje iz svijeta koji nas okružuje. Naravno da nećete biti „anal“, treba biti razuman i svjestan da živimo u materijalnom svijetu i da smo odabrali ovaj život, te da prema tome moramo poštovati zakone koji se u njemu nalaze.

Sa svim ovime htjela sam napomenuti da, ukoliko smo mirni i ukoliko ne dozvoljavamo da nas išta izvana izbaci iz tog našeg blaženstva, svi naši energetski putovi u tijelu bit će u potpunosti protočni. Bolest kao takva postat će nepoznanica za nas.

Evo je opet… kiša!

Baš kada sam pomislila da je zima otišla evo opet jeseni. Ovih nekoliko dana sunca koje sam vidjela iskoristili smo maksimalno. Red šetnji po parkiću, red sjedenja na klupici jer trbuh je već poveći i leđa osjećaju teret kojega nose. Opet naglašavam, ne žalim se, sve je to u opisu stanja u kojem se nalazim. Tijekom šetnje odabrali bi klupicu koja je na suncu, pa bi se okrenuli i malo gledali sunce. Još nije jako tako da je i gledanje ugodno. Moram priznati da mi je to baš nedostajalo. OK, bilo je sunce i tijekom zime i znala sam ga gledati, ali nije to to. Kako se približava ljeto sve se budi, pa tako i sunce koje nas svakim danom sve jače grije. Dobro, možda ne baš danas. :)

Kako su prošle tjedne obilježili odlasci svim doktorima (prvo pregled, pa drugi pregled, pa opća praksa, pa zdravstveno itd), primijetila sam nešto što me totalno iznenadilo. Ljudi koji su prolazili pored mene bili su totalno izgubljeni. Glave su im bile pognute, samo su gledali u pod, a mali broj onih koji su podigli pogled imali su izgled ispijenosti. Ali nema to veze s vremenom i s činjenicom da li je padala kiša ili ne. Primijetila sam da je većina ljudi takva bez obzira na vrijeme. Tako da se više ne možemo izvlačiti na to.

No, dobro, ono što me zaprepastilo je da je ovakvo ponašanje kod ljudi postalo „normalno“. Znači normalno je izgledati ispijeno i općenito loše, dok čovjek koji hoda uzdignute glave i smiješi se svijetu i ljudima oko sebe, je automatski nenormalan i spreman za ludnicu. Ili se odmah pomisli da mu se ovaj podsmjehuje. Samo bih htjela skrenuti pozornost na činjenicu da svi mi kada vidimo životinju koja se tako vuče i izgleda ispijeno, prvo što pomislimo je da je ona bolesna ili na izmaku snaga. Zašto onda prema tome čovjek, koji je isto životinja ima privilegirani status i zašto prirodni zakoni za njega ne vrijede?

Naše tijelo je savršeno stvoreno da nam u svakom trenutku pokaže što ne valja. Ali mi smo ti koji smo odlučili poslušati nekog drugog (npr. doktora) koji nam govori da smo meteropati ili da imamo u sebi manji oblik depresije. Istovremeno, gle čuda, taj isti doktor ima za nas čudotvoran lijek koji će nam izliječiti određenu „poteškoću“. Ne degradiram liječnike, smatram da godine koji su oni utrošili na svoje obrazovanje su godine koje mogu nekome vratiti život. Ali svi mi znamo da je vjera u život ta koja će taj život i održati. Ako duša odumire, niti jedno tijelo ju ne može vratiti. Možda bi se svi (pa tako i doktori) trebali okrenuti i promatrati „bolesnike“ iz jednog novog kuta. Znači, ukoliko nam dođe osoba koja ima problema s niskim tlakom, možda ne bi trebali odmah uzeti blokić i prepisati za nju neku magičnu tabletu koja će mu taj tlak podići i vratiti u „normalu“. Možda bi bolje bilo malo sjesti porazgovarati s tom osobom i promotriti tu „poteškoću“ kroz malo šiti spektar. Možda je ona pod pritiskom na poslu, možda joj je obiteljsko stanje loše itd. A svi ti nagomilani „problemi“ pokazuju svoje djelovanje na tijelu. Jel svi mi znamo, svi mi vidimo nešto što moramo riješiti, ali hvatamo se rješavanja samo kada nam voda dođe do grla i kada se fizički počnemo osjećati loše. Da li bi liječnički recept trebao umjesto nekog lijeka sadržavati preporuke za odlazak u prirodu, razgovor sa bračnim savjetnikom ili suprugom ili neki drugi „alternativni“ način suočavanja s „problemom“ kojega ta osoba proživljava. Realno gledajući, kljukanje tabletama ne dovodi do rješavanja ičega, ona „problem“ koji je tu, samo potiskuje. Niski tlak je i dalje niski, samo je umjetno održavan na razini koju mi ljudi zovemo „normalnom“. Ono što uzrokuje taj niski tlak je i dalje prisutno. Ubrzo tablete za povišenje krvnog tlaka mogu uzrokovati nakupljanje vode u organizmu. I što tada? E tada će ta osoba dobiti tablete za mokrenje. Znači da li je osoba izliječena? Pa i nije, osim toga uz „problem“ kojega je imala prije, tablete koje su magično djelovale na njega, uzrokovale su neravnotežu na drugom kraju. I tako u nedogled.