Samo je promjena konstantna

Kako sam doma većinu vremena, promatram većinu osjećaja i misli koje prolaze kroz moju glavu. Na taj način nastojim vidjeti da li je u meni ostalo još nekih nerazriješenih stvari ili emocija koje bi me mogle sputavati.

Evo tijekom zadnjih par dana shvatila sam koliko sam se promijenila tj. koliko su se neki moji stavovi o porodu promijenili. Polako u mojem srcu počinje se formirati želja o idealnom načinu poroda. Također sam pročitala dosta članaka i knjiga o porodu općenito. Naravno da niti jedna knjiga ili tekst nije u mogućnosti opisati bilo kakav doživljaj poroda niti kakav je osjećaj kroz koji prolazi žena koja rađa. Međutim, čitajući sve to što su žene napisale, otvorila se u mom srcu ideja o tome kako ja želim da moj porod prođe. Naime, koliko su me u školama učili sve ove godine, ljudi su sisavci koji imaju veliki neokorteks čija aktivnost može stvoriti prepreku kod procesa prirodnog porođaja. U tom smislu sprječava se otpuštanje hormona koji su potrebni u tom trenutku. Jedan od tih hormona je i oksitocin (oksitocin se izlučuje iz hipofize i odgovaran je za kontrakcije maternice tijekom porođaja). Prema tome, ukoliko ne dolazi do izlučivanja oksitocina, ne dolazi do kontrakcije maternice i porod je otežan i prolongiran. Jedno od rješenja je da se smanji prema tome aktivnost neokorteksa. Prema nekim istraživanjima to se može postići tako da se zadovolje slijedeći uvjeti:

• Žena koja rađa mora biti smještena u zatamnjenoj sobi jer jaka svjetlost stimulira neokorteks
• Ne bi trebalo ženu poticati na bilo kakav racionalan razgovor
• Važno je da se rodilja ne osjeća kao da je na promatranju
• Također je važno da je uz rodilju i neka osoba (bilo bi idealno da je to ženska osoba) koja ju podsjeća na majčinsku zaštitnu figuru

Kada se zadovolje svi ovi uvjeti, smanjit će se aktivnost neokorteksa i rodilja će „ući“ u jedan svoj svijet koji će vanjskom promatraču biti neobičan. Važno je da se ne remeti ovo stanje kod rodilje.

Međutim, kod mnogih žena još uvijek je potrebno obaviti carski rez, ja smatram da je to (u onim slučajevima kada je to medicinski opravdano, dakle ne govorim o ženama koje odluče roditi isključivo carskim rezom zbog svojih nekih razloga) zato jer nemaju uvijete za prirodan tijek poroda. Zbog toga njihovo tijelo ne oslobađa oksitocin. Ali ako ćemo realno, u bolnicama prvo što vas dočeka su jaka svjetla, hrpa nepoznatih ljudi što kod svake žene automatski ne dovodi do osjećaja sigurnosti i svaka žena se naravno tako osjeća da je na promatranju. U tom slučaju kada trudovi ne dolaze pod utjecajem oksitocina, daje se drip. Osobno, važnije će mi kod poroda biti da oko mene bude tišina. Ako ću imati potrebu nekome nešto reći, to ću i učiniti. Želim se u tom trenutku prepustiti unutarnjem glasu koji će me voditi kroz taj divni doživljaj. S obzirom da su godine i godine ovakvog načina poroda dovele do činjenice da skoro svaka žena treba i dobije drip, trebat će još mnogo godina da se vratimo svojim istinskim korijenima. Pitanje je sada kako dovesti do toga da se taj famozni oksitocin sam počne izlučivati. Po mojem mišljenju i po onome što osjećam je da se treba jednostavno prepustiti u tom trenutku i pustiti svaku želju da se išta kontrolira. Jer ako malo bolje promotrimo i pročitamo o samom porodu, svatko može vidjeti da ničime mi ne upravljamo već da smo upravljani jednom višom silom koja nas vodi. Treba se znati prepustiti toj struji i osjećati se sigurno jer kroz nas u tom trenutku progovaraju svi naši ženski preci koje nosimo u svojim genima, njihova inteligencija i mudrost nas vode.

Pitam se ima li smisla ići na te tehnike „pravilnog disanja“ jer time čim tijekom poroda krenemo razumski razmišljati kako udahnuti i onda izdahnuti, nismo u stanju prepustiti se osjećaju da na vodi. Naši instinkti će nas voditi kroz sve trenutke koji nas čekaju na tom putu.

Emocije = dobro ili loše???

Emocije dizajniraju proizvodnju kemikalija u tijelu, a one pojačaju zapis u dugoročnoj memoriji. Emocija se time upisuje u tijelo kao dugotrajniji zapis. U mozgu postoji dio koji se zove hipotalamus i koji je, kako nas uče u biologiji, poput male tvornice koja stvara određene kemikalije nalik emocijama koje proživljavamo. Te kemikalije nazivamo „peptidi.“ Oni su mali lanci amino kiselina. Naše tijelo je stroj za stvaranje proteina. U hipotalamusu, koristimo male lance proteina zvane peptidi i slažemo ih u određene neuro-peptide ili neuro-hormone koji se podudaraju sa emocionalnim stanjima koja svakodnevno proživljavamo. Tako postoje kemikalije za bijes i kemikalije za tugu, a tu su i kemikalije za žrtve (tj. one koji se tako osjećaju, sigurno i vi imate u svom društvu neku osobu koja je uvijek, ali uvijek nesretna. Ja ih znam nekolicinu.). To su oni ljudi koji uvijek kukaju, kojima se uvijek događaju loše stvari i koji se uvijek pitaju „Zašto ja?“. Postoje kemikalije i za požudu. Dakle svaka kemikalija se podudara s nekim emocionalnim stanjem koja doživljavamo. U trenutku kada doživimo neko emocionalno stanje u našem tijelu ili mozgu hipotalamus će trenutno složiti peptide i pustiti ih kroz hipofizu u krvotok. Kada je u krvotoku, taj peptid pronalazi put do različitih centara ili dijelova tijela. Svaka stanica u tijelu na sebi ima receptore. Jedna stanica može imati tisuće i tisuće receptora nagomilanih na površini, koji kao da se otvaraju „vanjskome“ svijetu. Peptid se namjesti na stanicu poput ključa koji ulazi u ključanicu. Receptor kojeg na sebi ima peptid, mijenja stanicu na mnogo načina. On pokrene ogroman niz biokemijskih reakcija, a neke od njih prouzroče promjene u jezgri stanice. Svaka stanica je živa i svaka ima svijest, pogotovo ako svijest definiramo kao točku gledišta promatrača. Moja definicija ovisnosti je vrlo jednostavna: ovisnost je vrlo jaki otisak u tijelu. Ovisnik će uvijek trebati malo više da bi ostvario dovoljnu žestinu kemikalije koju priželjkuje. Recimo kod ovisnika o teškim drogama, oni svaki svoj idući šut uzimaju kako bi proživjeli onu reakciju koju su imali kod prvog uzimanja, tj. uvijek traže tu prvu emociju. Po toj definiciji, ako ne možete kontrolirati svoje emotivno stanje, ovisni ste o njemu. Mi nismo emocije i emocije nisu „mi“, ali ako se poistovjetimo s njima onda postajemo njihovi robovi. Još nisam odgovorila na pitanje, a to je da li su emocije dobre ili loše? Emocije nisu loše. One su život. One daju boju našem iskustvu. Naša ovisnost je ta koja stvara problem. To je prije svega mentalno (u početcima), ali kada se dovoljno puta ponovi (zapiše) u organizmu postaje i biokemijski. Heroin koristi iste receptore na stanicama kao i naše „emotivne kemikalije“. Lako je onda vidjeti da ukoliko možemo biti ovisni o heroinu možemo biti ovisni o bilo kojem peptidu, bilo kojoj emociji. Dakle sve počinje u stanici. Stanica je mašina za stvaranje proteina, ali signale prima od mozga. Ako svakodnevno izlažemo stanicu ISTIM stavom i kemijom, jednom kada se ta stanica odluči podijeliti stvorit će novu stanicu. Ona će zbog evolucije imati još više receptorskih mjesta za te specifične emocionalne neuro-peptide i manje receptora za vitamine, minerale, hranjive tvari, izmjenu tekućina i otpuštanje otpadnih elemenata ili toksina. Znači smjer evolucije mi određujemo svake sekunde! Hoćemo li SADA ići u smjeru razvoja više ovisnih stanica ili u smjeru slobodnih stanica? OK, ljudi, vrijeme je za promjenu. :)

Navike

Moji naslovi ponekada nemaju veze sa samim tekstom jer na pola okrenem na neku drugu stranu. Jednostavno dozvolim da ono što u tom trenutku smatram da bi htjela podijeliti sa svima vama, to i iznesem.

Evo danas sam primjerice, bila svjedokom koliko navika može biti ograničavajuća. Svi mi znamo da smo na neku ruku, robovi navika, ali ako već to primijetimo, zašto ne razbijemo tu naviku i našu podsvijest lagano prodrmamo. Naime, uvijek je lakše, i ego ide u tom smjeru, da navikom ne remeti dnevnu rutinu. Ali nije li vam već dosadno na posao ići uvijek istim putem, pisati uvijek desnom (ili ljevaci lijevom) rukom, zaključavati uvijek na isti način itd. Sve su ovo male navike, koje je, priznajte, teško promijeniti. A zašto je tako? Pa… vjerojatno zato jer je energija koju trebamo uložiti u razbijanje te navike veća od one energije koja je tu naviku stvarala. Naime, navike nastaju tijekom dugo godina kada ulažemo svaki put malo po malo energije kako bi ju održali, dok sada da tu naviku raskinemo trebamo uložiti odjednom veću količinu energije. Ista stvar je i sa emocijama… da dobijem 10kn za svaku osobu koju sam upoznala, a koja voli navlačiti emocije bila bi vrlo bogata danas. :) no, šalu na stranu. Ako ćemo sve ovo sagledati sa stajališta fiziologije ljudskog organizma onda je jedno nepobitno. A to je da je mozak sastavljen od sićušnih stanica zvanih ''neuroni". Ti neuroni imaju male rasprostranjene grane koje se dotiču i spajaju sa ostalim neuronima, tvoreći na taj način neuronsku mrežu. Svako mjesto na kojem se oni spoje pretvara se u misao ili sjećanje. Mozak gradi sve svoje koncepte po zakonu pridruživanja memorije. Na primjer, ideje, misli i osjećaji su konstruirani i međusobno povezani u ovoj mreži i svi imaju mogući odnos jedni s drugima. Mi svakodnevno gradimo strukturu neuronske mreže kako vidimo svijet izvan sebe i što više informacija imamo to više prerađujemo svoju strukturu. U konačnici ispričamo sami sebi priču o tome što za nas vanjski svijet predstavlja i neuroni se povezuju na taj odabrani način. Svaka procesirana informacija iz naše okoline uvijek je prožeta iskustvima kroz koja smo već prošli i emocionalnom reakcijom, tj. većinu događaja doživljavamo na isti način i zbog toga i donosimo uvijek slične odluke. Npr. osoba kojoj nedostaje pažnja, najčešće će zbog straha od ostavljanja poduzimati korake kako bi zadržala osobu koju želi kraj sebe, međutim to često ima suprotan efekt. Tako da se trebamo zapitati, tko je u vozačkom sjedalu kada donosimo odluke u svome životu i reagiramo na emocije? S fiziološke strane znamo da živčane stanice koje reagiraju istodobno djeluju umreženo. Ako vježbaš nešto iznova i iznova, te će stanice stvoriti dugoročnu vezu. Ako se svakodnevno ljutite, frustrirate, ako patite svakodnevno, ako dajete razlog da postanete žrtva u svom životu vi ponovno učvršćujete te neuronske mreže, koje sa svim onim drugim živčanim stanicama tvore vaš tzv. „identitet“ ili „ego“. Kada počnemo ometati i promatrati, ne poticanjem, odjekom i automatskom reakcijom, već sagledavanjem onoga što se događa, postajemo kao što sam već prije pisala samo objektivni promatrači, tada više nismo samo tijelo koje automatizirano odgovara na poticaje iz svoje okoline. Samo se hrabri odlučuju i ustraju u promjenama, pogotovo emocionalnim, jer nije lako primijetiti, a kamoli promijeniti stari način odnosa sa emocijama i odlukama u životu. Kratkoročno je bolno, međutim moje iskustvo mi govori da je za dugoročnu sreću i više nego potrebno.

Četvrti pregled (početak 12. mjeseca)

Evo nas opet na pregledu. Kasno poslijepodne, vani već mrak (bljak, a tek je pola 5, želim ljeto i sunce do 9 h navečer :) ), a mi na pregledu. Poučena ranijim iskustvom, odmah na WC i čašica za uzorak urina… sestra se samo nasmijala i rekla da im to ovaj put nije potrebno jer je samo ultrazvuk na tapeti dana. Konačno ćemo vidjeti to čudo tehnike koje se zove 3D i 4D ultrazvuk. Ajd baš. :) Cijeli pregled je trajao oko 1h. Doktorica je bila vrlo uporna u nastojanjima da ulovi dijete u trenutku kada si ne pokriva lice rukom, ali neeee…. on je jednako bio uporan jer svaki put kada bi spustio ruku, ja se umirila, gotovo prestala disati, doktorica zmirala i krenula snimati, on je podigao ruku… I tako sat vremena. Ali na kraju smo ga uspjeli snimiti tako da sada bake i dede mogu nesmetano vidjeti novog unuka. Ne samo da nam je dao da mu snimimo lice, već se toliko okuražio da nam je pokazao ponosno da je dečkić. Bilo je predivno gledati kako je život savršen… sa svojih 407 g i preko 14 cm (nismo ga mogli više izmjeriti jer nakon 16.-tog tjedna više ne mogu sa sigurnošću izmjeriti dužinu), to je već mali čovjek. Realno gledajući, on je već čovjek u trenutku začeća, ali s obzirom da mi jedino kroz sebi nešto slično prepoznajemo i poistovjećujemo se s nečim, tako tek sada kada vidimo to malo biće shvaćamo koliko je život savršen takav kakav je.

Baš sam jedan dan razgovarala s jednom trudnicom koja je komentirala da je čitav porod neugodan i fuj. Nije mi to bilo shvatljivo. OK, ima krvi, nije ugodno, ali to je sve dio nas i to je ono što smo sve odabrale kada smo ostale trudne. Po meni to je magično, sama činjenica da smo nositeljice života koje se odlučilo pojaviti preko nas. Sve ostalo je, kako bi se reklo, u opisu radnog mjesta. Sve to je da si posvjestiš da si samo od krvi i mesa, utjelovljen u materijalnom svijetu.

Tek kroz ta mala bića vidimo kako je pojam vremena imaginaran. Mi mjerimo početak našeg života od trenutka kada smo rođeni, a ne bi li trebali mjeriti od trenutka kada smo bili začeti? Nismo li onda oživjeli? Ali to je za neke druge i duge rasprave. :)

Baš mi je u ruke došla jedna vrlo zanimljiva knjiga od Deepak Chopre, radi se o jednom novom pristupu liječenju koji se zasniva na kvantnoj medicini. Naime, odavno je poznato da je svaki vid izlječenja za pravo samoizlječenje. Koliko god mi htjeli vjerovati da nama neki liječnici pomažu različitim antibioticima ili s bilo kojom kemijom, svatko ima sposobnost i moć očistiti svoje tijelo od bilo kojih nepoželjnih tvari. Da vam liječnik da tabletu u kojoj nema apsolutno ničega što bi vas moglo izliječiti, a da vam pri tome kaže da je u toj navedenoj tableti neka kemija koja će vas izliječiti od neke bolesti u potpunosti, oporavili bi ste se u vrlo kratkom roku. To je tzv. placebo efekt. A zašto je to tako? Jer bi bili uvjereni da se liječite svaki put kada uzimate tu magičnu tabletu i vaša podsvijest bi djelovala u tom smjeru. To je ono što sam već prije pisala… a to je da je ljudski um izvanredna stvar s kojom možemo činiti divne stvari. Postoje mnogi primjeri tih magičnih izlječenja kada su ljudi, kojima su doktori davali tek mjesece za život, ne samo proživjeli više od tih mjeseci, već godine i godine nakon toga. Nekima se smrtonosni rak u potpunosti povukao, što današnja moderna medicina nije u stanju objasniti. Jedno od najlogičnijih objašnjenja je već spomenuta kvantna medicina. Kvant je nedjeljiva cjelina u koju se valovi mogu slati i apsorbirati (hvala gosp. Hawking). Rječnikom kojega možemo svi shvatiti kvantum je osnovna građevna jedinica. Pa je tako svjetlost izgrađena od fotona, elektricitet od naboja elektrona itd za sve oblike energije.

Svijest je moć koju često podcjenjujemo. U principu malo ljudi fokusira unutarnju svjesnost ili koriste njenu snagu, čak i u najkritičnijim trenutcima. Možda je upravo ovo razlogom „čudesnih“ ozdravljenja koje neki ljudi iskuse. Ali svatko od nas ima svijest. Možda su ova „čudesna“ ozdravljenja za pravo samo proširenje onih sposobnosti koje već imamo u sebi. Ako naše tijelo popravi tj. zacijeli kost koja je potrgana, zašto to ne nazivamo „čudesnim“? Ako ćemo samo zacjeljenje kosti sagledati sa aspekta tijela i tjelesnog mehanizma medicine, ono je isto kompleksno za medicinu da to isto reproducira. Ono uključuje mnoštvo sinkroniziranih procesa od kojih medicina poznaje samo neke i te koje poznaje nisu joj dovoljno jasna. Razlog zašto je izlječenje od recimo raka „čudesno“, dok zarašćivanje slomljene kosti nije, je u tome što se ovo drugo događa samo po sebi, bez naše svjesne intervencije. Dok se za izlječenje od raka smatra da je potrebno imati um koji je specijalne kvalitete. Po meni to nije istina, kost zacijeli jer naša svijest time upravlja. Isto se odnosi za bilo kakva druga izlječenja (rak, AIDS itd.), ako u to imalo želimo vjerovati naravno. :)

Mirni snovi

Ja sam u međuvremenu otkrila najbolji napitak za pojačavanje imunološkog sustava, a zove se Acidosalus. Kako u trudnoći nemam baš potrebe za slatkim (mislim, ok, mogu pojesti kolač, ali ne patim za njim, niti imam napadaje želje), dok za kiselim, gorkim ili slanim slinim, ovaj napitak me oduševio. Svatko tko ga je pio ili jeo jer je toliko gust da nema šanse da ga se popije jer već samo „izlijevanje“ u šalicu traži lupanje po boci, reći će da je to nešto posebno. Radi se o visoko koncentriranoj kulturi laktobacila koji su i prirodno prisutni u našem organizmu. Radije konzumiram tako nešto nego bilo kakve lijekove ili injekcije.

Tko me god nazove komentira da ne bih trebala uopće izlaziti iz stana zbog ove svinjske gripe koja hara. Kako sam prije imala kontakta sa farmaceutskom industrijom i kako sam pratila sve oko tzv. epidemije ptičje gripe, primjećujem da mi je i ova priča prilično slična. Jer kada ljudima u ovoj krizi oduzmete posao, i možemo reći donekle neku sigurnost u kojoj su bili uljuljkani ovih nekoliko godina, a ostane im samo zdravlje koje im postaje najvažnije. Kako je strah ono čime se ljude može najviše kontrolirati tako je strah od bolesti koja može dovesti i do smrti, ultimativni gumb za kontrolu. A činjenica da smo uz to i testni hrčci za novi lijek je još dodatno pogoršavaju čitavu ovu priču. Ljudi u strahu napravit će sve samo da se ne razbole, davat će novce i novce za „čudesni“ lijek koji će ih zaštiti. Ljudi kada su očajni dat će i zadnje novce samo da se ne razbole. Iskorištavati tu njihovu slabu točku je vrlo nisko. Ali opet, sve je to igra i što si pojedinac dozvoli da mu se događa je njegova vlastita volja. Ili će se prepustiti valu da vas nosi ili će početi obratiti pažnju na stvari oko sebe.

Strah je ono iskonsko što se nalazi u korijenu svakog „problema“ kojega bilo tko ima. Strah ograničava i sužava naše mogućnosti i zbog njega ponašamo se kao riba u jatu koja pliva za drugima ili kao ovca u krdu. Treba izaći iz okvira koje nam društvo postavlja jer ćemo na kraju završiti kao likovi iz Matrixa. Crvena ili plava pilula? Odaberite… :) Tako je svejedno koja je koja. :)

Dojenje

Već znamo o svim dobrobitima koje dojenje može pružiti jednom malom novom biću samo time što ćemo ga dojiti. Često žene nakon poroda pokušavaju dojiti i vrlo brzo ili odustanu jer dijete ne vuče dovoljno mlijeka ili su jedne od onih upornih pa nastave. Majka također mora imati refleks otpuštanja mlijeka, koji je isto hormonalni odgovor dodira bebe na majčinu bradavicu.

Osim toga, kod prirodnog poroda (i time mislim na klasičan porod, znači ne carski rez) dojenje pomaže kod bržeg povratka maternice u njeno prvotno stanje. Ne smijem nikako zaboraviti prednosti koje dijete (koje je najvažnije u svemu ovome) ima od dojenja. Prvo je i osnovno da bi s dojenjem trebalo započeti čim prije bez obzira koliko dugo imate namjeru dojiti. Dok dijete sisanjem potiče stvaranje mlijeka, dobiva iz tog mlijeka kolostrum kojega dojka stvara. Iz tog istog kolostruma dijete dobiva vodu, šećer, bjelančevine i minerale. Uz sve ove makro i mikro nutrijente, dijete kroz kolostrum dobiva i antitijela koja će štititi njegovo zdravlje dok ne izgradi svoj vlastiti imunološki sistem. Kolostrumu nema umjetne zamjene, pa i kratko dojenje djetetu puno znači. Upravo tijelo majke je jedino mlijeko koje je savršeno za vaše dijete. Mlijeko se prilagođava dobi i potrebama djeteta, pa tako i točan sastav samog kolostruma ovisi da li je dijete rođeno kao nedonošče ili nije. Također se kolostrum prilagođava i vanjskim uvjetima, tj. u uvjetima visokih temperatura on će sadržavati više vode kao bi nadoknadio eventualni gubitak vode iz djetetova organizma uslijed znojenja. Ukoliko se ustraje na dugotrajnom dojenju (a ja mislim dojiti što god je to duže moguće) ostvaruju se prednosti koje su nezamjenjive. Jedna od njih je ta da se povezanost s djetetom koja je prije bila kroz pupčanu vrpcu, sada povisuje na jedan nivo kojega malo tko može objasniti. Dešava se da žene koje doje, kada čuju plač djeteta osjete kako im mlijeko izlazi iz grudi. To je fizički refleks jer majka najbolje zna i osjeća i čuje što je djetetu u tom trenutku potrebno. Nekima je svaki plač djeteta isti, majka točno zna što je djetetu potrebno u svakom trenutku. Njihova komunikacija nije ograničena s riječima, već je uzvišena na jedan nivo kojega smo mi odavno zaboravili koristiti. A to je komunikacija slikama ili mislima. Kako god to htjeli nazvati.

Kod majke vide se i fizičke dobrobiti dojenja kao što su, vraćanje maternice u prijašnje stanje, lakše je tijekom hranjenja po noći (ne morate se dizati pripremati mlijeko u formuli, sterilizirati posudicu i dudu, i ostale radnje), jednom kada se hormoni ustale (kada se dotok mlijeka ustali) stres je manji. Dojenje pomaže da se vratimo u prijašnju formu, jer masnoća koja se nakupila u tijelu tijekom trudnoće služi kao priprema za stvaranje mlijeka i sada se brzo topi i prelazi na dijete. Sve ovo sam pročitala, dobila kao informaciju od mojih bliskih dojilja.

Još malo čistih znanstvenih objašnjenja. :) Kod dojenja dijete posiše PRVO MLIJEKO ili predmlijeko koje je niske kalorične vrijednosti, tako da s tim mlijekom dobije sve da utaži žeđ i da zadovolji želju sa sisanjem, da ne osjeti preveliku sitost, a ne konzumira previše masnoća. Do kraj dojenja, kada je dojka skoro ispražnjena, dijete dobiva tzv. zadnje ili skriveno mlijeko, koje je bogatije masnoćom i kalorijama. Od tog mlijeka dijete će se zasititi i to će mu biti signal za prestanak sisanja.

Mislim da bih se trebala dotaći teme, a to je dojenje bilo gdje i bilo kada je to djetetu potrebno. Koliko god nekim lažnim moralistima to smeta, ali žena bi trebala dojiti kada to dijete traži. Znači ukoliko se šećete parkom na putu do doma i dijete zaplače, ne bi trebale osjećati sram od dojenja na javnom mjestu. Ja znam da ja neću. :) znate što mi je smiješno, obično oni pojedinci koji vole gledati ženske grudi, odjednom ih one smetaju kada vide da te iste grudi doje. Žene moje, naše grudi su stvorene za dojenje, ni za što drugo, koliko god to muškarci ne htjeli priznati. A muška fascinacija grudima dolazi iz najranijih dana. :) Je, volimo ih pokazati u nekom lijepom dekolteu, badiću ili uskom topiću, ali činjenica je da su naše grudi idealne tvornice hrane za mala bića koja dolaze kroz nas.

Još malo o terminu poroda

Ono što često pod zadnje vrijeme čujem je pitanje, kada ti je termin, kada ćeš roditi? Ali što je datum, da li se treba ograničavati nečime kao što je broj kojega je doktor odredio na osnovu nekog računa? Moje mišljenje je da se uopće ne bi trebali postavljati nikakve granice u bilo čemu što radimo. Jer postavljajući si granice za pravo govorimo sebi i svojoj podsvijesti da smo limitirani i na taj način sužavamo si svoje mogućnosti.

No, da se ja vratim na svoju temu, a to je famozni termin mog poroda. Naime, tijekom godina su nam utuvili u glavu da trudnoća traje 40 tjedana. To nam je ginekolog odmah napomenuo da je termin tada i tada i da je to 40 tjedana nakon termina začeća. Naravno, ukoliko žena ne rodi na taj datum, onda ju odmah stavljamo u kutiju da je PRENJELA. Naravno, samim time što većina žena koja ne rodi na datum koji joj je napisan u onoj famoznoj knjižici, svaki dan nakon toga joj se razvlači kao mjesec. Naravno da ovo pravilo nije bazirano na činjenicama već na statistikama. A kao što sam rekla, ako netko želi biti dio statistike ili samo brojka, slobodno. Ja s druge strane želim živjeti neovisno i nesputano. Kako je to postala statistika, pokušat ću objasniti. Naime, trajanje trudnoće od 40 tjedana je mit koji je bio utaban godinama i godinama, jer je "tako oduvijek bilo." :)

Trajanje trudnoće od 40 tjedana je bazirano na pravilu koje se zove Naegelovo pravilo (Negelovo pravilo). Teoriju je stvorio Harmanni Boerhaave, botaničar koji je 1744. godine postavio metodu izračunavanja termina poroda. Njegov izračun temelji se na dokazima iz Biblije u kojoj je stajalo da je žena nosila dijete otprilike 10 mjeseci (lunarnih). Tu istu metodu iskoristila je njemačka ginekologinja Franz Naegele i ona se počela koristiti kod izračunavanja termina. Međutim, postoji mana ove metode. Lunarni ciklus (ili sinodički, ako računamo od mladog do mladog mjeseca), traje otprilike 29,53 dana, čime 10 lunarnih mjeseca je 295 dana, što je 15 dana duže od 280 dana kako se termin računa. Čak 50 – 80% žena nosit će duže od 40 tjedana. Da to nije dovoljno, postoji velika greška u računanju termina jer većina metoda ga bazira na ciklusu od 28 dana. Međutim, svi znamo da nemaju sve žene ciklus od 28 dana, kod nekih ciklus traje duže, a kod nekih kraće. A ukoliko ste među onim ženama koje imaju ciklus od 28 dana, ne ovuliraju točno na 14. dan. Ukoliko žena ima ciklus koji je duži od 28 dana, često je dijete isforsirano prerano van jer se njen termin računa prema zadnjoj menstruaciji.

Također se pogreške određivanja termina mogu pojaviti i kod ultrazvučnog pregleda. Tijekom ultrazvučnog pregleda stroj prema mjerenim točkama određuje u kojem tjednu je trudnica i određuje termin poroda koji se naravno podudara sa gore opisanom metodom izračuna. Evo čak sam našla u istom članku i pogreške kod ultrazvuka:

Prvo tromjesečje: 7 dana

14 – 20 tjedana: 10 dana

21 – 30 tjedana: 14 dana

31 – 40 tjedan: 21 dan

Znanstvenici su otkrili da trudnice koje su po prvi put trudne, nose dijete 40 tjedana i 1 dan. Za trudnice kojima nije prvo dijete obično nose 40 tjedana i 3 dana. Također su pružili i vrlo jednostavnu metodu kako izračunati termin poroda. Prvorotkinja bi trebala računati tako da započne sa početnim datumom svoje zadnje menstruacije, oduzmu 3 mjeseca i dodaju 10 dana. Ono što većina stručnjaka preporučuje je ne miješati se u tijek normalne trudnoće prije završenog 42. tjedna. Upravo zato je vrlo važno znati točan datum začeća i time točan termin poroda, ukoliko se nađete pod pritiskom bilo koga da vam se želi dati drip za ubrzavanje poroda. Ponovit ću opet ono o čemu sam pisala prije nekoliko dana, djeca ne čitaju kalendare, ona dolaze u vrijeme kada su spremna i bez ikakvih komplikacija ukoliko su ostavljena da sama odrede adekvatan trenutak kada su uistinu spremni.

Ovo je jedan od vrlo zanimljivih članaka koji se mogu naći na internetu. Nadam se da je i vama bio interesantan kao i meni.