Samo je promjena konstantna

Kako sam doma većinu vremena, promatram većinu osjećaja i misli koje prolaze kroz moju glavu. Na taj način nastojim vidjeti da li je u meni ostalo još nekih nerazriješenih stvari ili emocija koje bi me mogle sputavati.

Evo tijekom zadnjih par dana shvatila sam koliko sam se promijenila tj. koliko su se neki moji stavovi o porodu promijenili. Polako u mojem srcu počinje se formirati želja o idealnom načinu poroda. Također sam pročitala dosta članaka i knjiga o porodu općenito. Naravno da niti jedna knjiga ili tekst nije u mogućnosti opisati bilo kakav doživljaj poroda niti kakav je osjećaj kroz koji prolazi žena koja rađa. Međutim, čitajući sve to što su žene napisale, otvorila se u mom srcu ideja o tome kako ja želim da moj porod prođe. Naime, koliko su me u školama učili sve ove godine, ljudi su sisavci koji imaju veliki neokorteks čija aktivnost može stvoriti prepreku kod procesa prirodnog porođaja. U tom smislu sprječava se otpuštanje hormona koji su potrebni u tom trenutku. Jedan od tih hormona je i oksitocin (oksitocin se izlučuje iz hipofize i odgovaran je za kontrakcije maternice tijekom porođaja). Prema tome, ukoliko ne dolazi do izlučivanja oksitocina, ne dolazi do kontrakcije maternice i porod je otežan i prolongiran. Jedno od rješenja je da se smanji prema tome aktivnost neokorteksa. Prema nekim istraživanjima to se može postići tako da se zadovolje slijedeći uvjeti:

• Žena koja rađa mora biti smještena u zatamnjenoj sobi jer jaka svjetlost stimulira neokorteks
• Ne bi trebalo ženu poticati na bilo kakav racionalan razgovor
• Važno je da se rodilja ne osjeća kao da je na promatranju
• Također je važno da je uz rodilju i neka osoba (bilo bi idealno da je to ženska osoba) koja ju podsjeća na majčinsku zaštitnu figuru

Kada se zadovolje svi ovi uvjeti, smanjit će se aktivnost neokorteksa i rodilja će „ući“ u jedan svoj svijet koji će vanjskom promatraču biti neobičan. Važno je da se ne remeti ovo stanje kod rodilje.

Međutim, kod mnogih žena još uvijek je potrebno obaviti carski rez, ja smatram da je to (u onim slučajevima kada je to medicinski opravdano, dakle ne govorim o ženama koje odluče roditi isključivo carskim rezom zbog svojih nekih razloga) zato jer nemaju uvijete za prirodan tijek poroda. Zbog toga njihovo tijelo ne oslobađa oksitocin. Ali ako ćemo realno, u bolnicama prvo što vas dočeka su jaka svjetla, hrpa nepoznatih ljudi što kod svake žene automatski ne dovodi do osjećaja sigurnosti i svaka žena se naravno tako osjeća da je na promatranju. U tom slučaju kada trudovi ne dolaze pod utjecajem oksitocina, daje se drip. Osobno, važnije će mi kod poroda biti da oko mene bude tišina. Ako ću imati potrebu nekome nešto reći, to ću i učiniti. Želim se u tom trenutku prepustiti unutarnjem glasu koji će me voditi kroz taj divni doživljaj. S obzirom da su godine i godine ovakvog načina poroda dovele do činjenice da skoro svaka žena treba i dobije drip, trebat će još mnogo godina da se vratimo svojim istinskim korijenima. Pitanje je sada kako dovesti do toga da se taj famozni oksitocin sam počne izlučivati. Po mojem mišljenju i po onome što osjećam je da se treba jednostavno prepustiti u tom trenutku i pustiti svaku želju da se išta kontrolira. Jer ako malo bolje promotrimo i pročitamo o samom porodu, svatko može vidjeti da ničime mi ne upravljamo već da smo upravljani jednom višom silom koja nas vodi. Treba se znati prepustiti toj struji i osjećati se sigurno jer kroz nas u tom trenutku progovaraju svi naši ženski preci koje nosimo u svojim genima, njihova inteligencija i mudrost nas vode.

Pitam se ima li smisla ići na te tehnike „pravilnog disanja“ jer time čim tijekom poroda krenemo razumski razmišljati kako udahnuti i onda izdahnuti, nismo u stanju prepustiti se osjećaju da na vodi. Naši instinkti će nas voditi kroz sve trenutke koji nas čekaju na tom putu.

Emocije = dobro ili loše???

Emocije dizajniraju proizvodnju kemikalija u tijelu, a one pojačaju zapis u dugoročnoj memoriji. Emocija se time upisuje u tijelo kao dugotrajniji zapis. U mozgu postoji dio koji se zove hipotalamus i koji je, kako nas uče u biologiji, poput male tvornice koja stvara određene kemikalije nalik emocijama koje proživljavamo. Te kemikalije nazivamo „peptidi.“ Oni su mali lanci amino kiselina. Naše tijelo je stroj za stvaranje proteina. U hipotalamusu, koristimo male lance proteina zvane peptidi i slažemo ih u određene neuro-peptide ili neuro-hormone koji se podudaraju sa emocionalnim stanjima koja svakodnevno proživljavamo. Tako postoje kemikalije za bijes i kemikalije za tugu, a tu su i kemikalije za žrtve (tj. one koji se tako osjećaju, sigurno i vi imate u svom društvu neku osobu koja je uvijek, ali uvijek nesretna. Ja ih znam nekolicinu.). To su oni ljudi koji uvijek kukaju, kojima se uvijek događaju loše stvari i koji se uvijek pitaju „Zašto ja?“. Postoje kemikalije i za požudu. Dakle svaka kemikalija se podudara s nekim emocionalnim stanjem koja doživljavamo. U trenutku kada doživimo neko emocionalno stanje u našem tijelu ili mozgu hipotalamus će trenutno složiti peptide i pustiti ih kroz hipofizu u krvotok. Kada je u krvotoku, taj peptid pronalazi put do različitih centara ili dijelova tijela. Svaka stanica u tijelu na sebi ima receptore. Jedna stanica može imati tisuće i tisuće receptora nagomilanih na površini, koji kao da se otvaraju „vanjskome“ svijetu. Peptid se namjesti na stanicu poput ključa koji ulazi u ključanicu. Receptor kojeg na sebi ima peptid, mijenja stanicu na mnogo načina. On pokrene ogroman niz biokemijskih reakcija, a neke od njih prouzroče promjene u jezgri stanice. Svaka stanica je živa i svaka ima svijest, pogotovo ako svijest definiramo kao točku gledišta promatrača. Moja definicija ovisnosti je vrlo jednostavna: ovisnost je vrlo jaki otisak u tijelu. Ovisnik će uvijek trebati malo više da bi ostvario dovoljnu žestinu kemikalije koju priželjkuje. Recimo kod ovisnika o teškim drogama, oni svaki svoj idući šut uzimaju kako bi proživjeli onu reakciju koju su imali kod prvog uzimanja, tj. uvijek traže tu prvu emociju. Po toj definiciji, ako ne možete kontrolirati svoje emotivno stanje, ovisni ste o njemu. Mi nismo emocije i emocije nisu „mi“, ali ako se poistovjetimo s njima onda postajemo njihovi robovi. Još nisam odgovorila na pitanje, a to je da li su emocije dobre ili loše? Emocije nisu loše. One su život. One daju boju našem iskustvu. Naša ovisnost je ta koja stvara problem. To je prije svega mentalno (u početcima), ali kada se dovoljno puta ponovi (zapiše) u organizmu postaje i biokemijski. Heroin koristi iste receptore na stanicama kao i naše „emotivne kemikalije“. Lako je onda vidjeti da ukoliko možemo biti ovisni o heroinu možemo biti ovisni o bilo kojem peptidu, bilo kojoj emociji. Dakle sve počinje u stanici. Stanica je mašina za stvaranje proteina, ali signale prima od mozga. Ako svakodnevno izlažemo stanicu ISTIM stavom i kemijom, jednom kada se ta stanica odluči podijeliti stvorit će novu stanicu. Ona će zbog evolucije imati još više receptorskih mjesta za te specifične emocionalne neuro-peptide i manje receptora za vitamine, minerale, hranjive tvari, izmjenu tekućina i otpuštanje otpadnih elemenata ili toksina. Znači smjer evolucije mi određujemo svake sekunde! Hoćemo li SADA ići u smjeru razvoja više ovisnih stanica ili u smjeru slobodnih stanica? OK, ljudi, vrijeme je za promjenu. :)

Navike

Moji naslovi ponekada nemaju veze sa samim tekstom jer na pola okrenem na neku drugu stranu. Jednostavno dozvolim da ono što u tom trenutku smatram da bi htjela podijeliti sa svima vama, to i iznesem.

Evo danas sam primjerice, bila svjedokom koliko navika može biti ograničavajuća. Svi mi znamo da smo na neku ruku, robovi navika, ali ako već to primijetimo, zašto ne razbijemo tu naviku i našu podsvijest lagano prodrmamo. Naime, uvijek je lakše, i ego ide u tom smjeru, da navikom ne remeti dnevnu rutinu. Ali nije li vam već dosadno na posao ići uvijek istim putem, pisati uvijek desnom (ili ljevaci lijevom) rukom, zaključavati uvijek na isti način itd. Sve su ovo male navike, koje je, priznajte, teško promijeniti. A zašto je tako? Pa… vjerojatno zato jer je energija koju trebamo uložiti u razbijanje te navike veća od one energije koja je tu naviku stvarala. Naime, navike nastaju tijekom dugo godina kada ulažemo svaki put malo po malo energije kako bi ju održali, dok sada da tu naviku raskinemo trebamo uložiti odjednom veću količinu energije. Ista stvar je i sa emocijama… da dobijem 10kn za svaku osobu koju sam upoznala, a koja voli navlačiti emocije bila bi vrlo bogata danas. :) no, šalu na stranu. Ako ćemo sve ovo sagledati sa stajališta fiziologije ljudskog organizma onda je jedno nepobitno. A to je da je mozak sastavljen od sićušnih stanica zvanih ''neuroni". Ti neuroni imaju male rasprostranjene grane koje se dotiču i spajaju sa ostalim neuronima, tvoreći na taj način neuronsku mrežu. Svako mjesto na kojem se oni spoje pretvara se u misao ili sjećanje. Mozak gradi sve svoje koncepte po zakonu pridruživanja memorije. Na primjer, ideje, misli i osjećaji su konstruirani i međusobno povezani u ovoj mreži i svi imaju mogući odnos jedni s drugima. Mi svakodnevno gradimo strukturu neuronske mreže kako vidimo svijet izvan sebe i što više informacija imamo to više prerađujemo svoju strukturu. U konačnici ispričamo sami sebi priču o tome što za nas vanjski svijet predstavlja i neuroni se povezuju na taj odabrani način. Svaka procesirana informacija iz naše okoline uvijek je prožeta iskustvima kroz koja smo već prošli i emocionalnom reakcijom, tj. većinu događaja doživljavamo na isti način i zbog toga i donosimo uvijek slične odluke. Npr. osoba kojoj nedostaje pažnja, najčešće će zbog straha od ostavljanja poduzimati korake kako bi zadržala osobu koju želi kraj sebe, međutim to često ima suprotan efekt. Tako da se trebamo zapitati, tko je u vozačkom sjedalu kada donosimo odluke u svome životu i reagiramo na emocije? S fiziološke strane znamo da živčane stanice koje reagiraju istodobno djeluju umreženo. Ako vježbaš nešto iznova i iznova, te će stanice stvoriti dugoročnu vezu. Ako se svakodnevno ljutite, frustrirate, ako patite svakodnevno, ako dajete razlog da postanete žrtva u svom životu vi ponovno učvršćujete te neuronske mreže, koje sa svim onim drugim živčanim stanicama tvore vaš tzv. „identitet“ ili „ego“. Kada počnemo ometati i promatrati, ne poticanjem, odjekom i automatskom reakcijom, već sagledavanjem onoga što se događa, postajemo kao što sam već prije pisala samo objektivni promatrači, tada više nismo samo tijelo koje automatizirano odgovara na poticaje iz svoje okoline. Samo se hrabri odlučuju i ustraju u promjenama, pogotovo emocionalnim, jer nije lako primijetiti, a kamoli promijeniti stari način odnosa sa emocijama i odlukama u životu. Kratkoročno je bolno, međutim moje iskustvo mi govori da je za dugoročnu sreću i više nego potrebno.

Četvrti pregled (početak 12. mjeseca)

Evo nas opet na pregledu. Kasno poslijepodne, vani već mrak (bljak, a tek je pola 5, želim ljeto i sunce do 9 h navečer :) ), a mi na pregledu. Poučena ranijim iskustvom, odmah na WC i čašica za uzorak urina… sestra se samo nasmijala i rekla da im to ovaj put nije potrebno jer je samo ultrazvuk na tapeti dana. Konačno ćemo vidjeti to čudo tehnike koje se zove 3D i 4D ultrazvuk. Ajd baš. :) Cijeli pregled je trajao oko 1h. Doktorica je bila vrlo uporna u nastojanjima da ulovi dijete u trenutku kada si ne pokriva lice rukom, ali neeee…. on je jednako bio uporan jer svaki put kada bi spustio ruku, ja se umirila, gotovo prestala disati, doktorica zmirala i krenula snimati, on je podigao ruku… I tako sat vremena. Ali na kraju smo ga uspjeli snimiti tako da sada bake i dede mogu nesmetano vidjeti novog unuka. Ne samo da nam je dao da mu snimimo lice, već se toliko okuražio da nam je pokazao ponosno da je dečkić. Bilo je predivno gledati kako je život savršen… sa svojih 407 g i preko 14 cm (nismo ga mogli više izmjeriti jer nakon 16.-tog tjedna više ne mogu sa sigurnošću izmjeriti dužinu), to je već mali čovjek. Realno gledajući, on je već čovjek u trenutku začeća, ali s obzirom da mi jedino kroz sebi nešto slično prepoznajemo i poistovjećujemo se s nečim, tako tek sada kada vidimo to malo biće shvaćamo koliko je život savršen takav kakav je.

Baš sam jedan dan razgovarala s jednom trudnicom koja je komentirala da je čitav porod neugodan i fuj. Nije mi to bilo shvatljivo. OK, ima krvi, nije ugodno, ali to je sve dio nas i to je ono što smo sve odabrale kada smo ostale trudne. Po meni to je magično, sama činjenica da smo nositeljice života koje se odlučilo pojaviti preko nas. Sve ostalo je, kako bi se reklo, u opisu radnog mjesta. Sve to je da si posvjestiš da si samo od krvi i mesa, utjelovljen u materijalnom svijetu.

Tek kroz ta mala bića vidimo kako je pojam vremena imaginaran. Mi mjerimo početak našeg života od trenutka kada smo rođeni, a ne bi li trebali mjeriti od trenutka kada smo bili začeti? Nismo li onda oživjeli? Ali to je za neke druge i duge rasprave. :)

Baš mi je u ruke došla jedna vrlo zanimljiva knjiga od Deepak Chopre, radi se o jednom novom pristupu liječenju koji se zasniva na kvantnoj medicini. Naime, odavno je poznato da je svaki vid izlječenja za pravo samoizlječenje. Koliko god mi htjeli vjerovati da nama neki liječnici pomažu različitim antibioticima ili s bilo kojom kemijom, svatko ima sposobnost i moć očistiti svoje tijelo od bilo kojih nepoželjnih tvari. Da vam liječnik da tabletu u kojoj nema apsolutno ničega što bi vas moglo izliječiti, a da vam pri tome kaže da je u toj navedenoj tableti neka kemija koja će vas izliječiti od neke bolesti u potpunosti, oporavili bi ste se u vrlo kratkom roku. To je tzv. placebo efekt. A zašto je to tako? Jer bi bili uvjereni da se liječite svaki put kada uzimate tu magičnu tabletu i vaša podsvijest bi djelovala u tom smjeru. To je ono što sam već prije pisala… a to je da je ljudski um izvanredna stvar s kojom možemo činiti divne stvari. Postoje mnogi primjeri tih magičnih izlječenja kada su ljudi, kojima su doktori davali tek mjesece za život, ne samo proživjeli više od tih mjeseci, već godine i godine nakon toga. Nekima se smrtonosni rak u potpunosti povukao, što današnja moderna medicina nije u stanju objasniti. Jedno od najlogičnijih objašnjenja je već spomenuta kvantna medicina. Kvant je nedjeljiva cjelina u koju se valovi mogu slati i apsorbirati (hvala gosp. Hawking). Rječnikom kojega možemo svi shvatiti kvantum je osnovna građevna jedinica. Pa je tako svjetlost izgrađena od fotona, elektricitet od naboja elektrona itd za sve oblike energije.

Svijest je moć koju često podcjenjujemo. U principu malo ljudi fokusira unutarnju svjesnost ili koriste njenu snagu, čak i u najkritičnijim trenutcima. Možda je upravo ovo razlogom „čudesnih“ ozdravljenja koje neki ljudi iskuse. Ali svatko od nas ima svijest. Možda su ova „čudesna“ ozdravljenja za pravo samo proširenje onih sposobnosti koje već imamo u sebi. Ako naše tijelo popravi tj. zacijeli kost koja je potrgana, zašto to ne nazivamo „čudesnim“? Ako ćemo samo zacjeljenje kosti sagledati sa aspekta tijela i tjelesnog mehanizma medicine, ono je isto kompleksno za medicinu da to isto reproducira. Ono uključuje mnoštvo sinkroniziranih procesa od kojih medicina poznaje samo neke i te koje poznaje nisu joj dovoljno jasna. Razlog zašto je izlječenje od recimo raka „čudesno“, dok zarašćivanje slomljene kosti nije, je u tome što se ovo drugo događa samo po sebi, bez naše svjesne intervencije. Dok se za izlječenje od raka smatra da je potrebno imati um koji je specijalne kvalitete. Po meni to nije istina, kost zacijeli jer naša svijest time upravlja. Isto se odnosi za bilo kakva druga izlječenja (rak, AIDS itd.), ako u to imalo želimo vjerovati naravno. :)

Mirni snovi

Ja sam u međuvremenu otkrila najbolji napitak za pojačavanje imunološkog sustava, a zove se Acidosalus. Kako u trudnoći nemam baš potrebe za slatkim (mislim, ok, mogu pojesti kolač, ali ne patim za njim, niti imam napadaje želje), dok za kiselim, gorkim ili slanim slinim, ovaj napitak me oduševio. Svatko tko ga je pio ili jeo jer je toliko gust da nema šanse da ga se popije jer već samo „izlijevanje“ u šalicu traži lupanje po boci, reći će da je to nešto posebno. Radi se o visoko koncentriranoj kulturi laktobacila koji su i prirodno prisutni u našem organizmu. Radije konzumiram tako nešto nego bilo kakve lijekove ili injekcije.

Tko me god nazove komentira da ne bih trebala uopće izlaziti iz stana zbog ove svinjske gripe koja hara. Kako sam prije imala kontakta sa farmaceutskom industrijom i kako sam pratila sve oko tzv. epidemije ptičje gripe, primjećujem da mi je i ova priča prilično slična. Jer kada ljudima u ovoj krizi oduzmete posao, i možemo reći donekle neku sigurnost u kojoj su bili uljuljkani ovih nekoliko godina, a ostane im samo zdravlje koje im postaje najvažnije. Kako je strah ono čime se ljude može najviše kontrolirati tako je strah od bolesti koja može dovesti i do smrti, ultimativni gumb za kontrolu. A činjenica da smo uz to i testni hrčci za novi lijek je još dodatno pogoršavaju čitavu ovu priču. Ljudi u strahu napravit će sve samo da se ne razbole, davat će novce i novce za „čudesni“ lijek koji će ih zaštiti. Ljudi kada su očajni dat će i zadnje novce samo da se ne razbole. Iskorištavati tu njihovu slabu točku je vrlo nisko. Ali opet, sve je to igra i što si pojedinac dozvoli da mu se događa je njegova vlastita volja. Ili će se prepustiti valu da vas nosi ili će početi obratiti pažnju na stvari oko sebe.

Strah je ono iskonsko što se nalazi u korijenu svakog „problema“ kojega bilo tko ima. Strah ograničava i sužava naše mogućnosti i zbog njega ponašamo se kao riba u jatu koja pliva za drugima ili kao ovca u krdu. Treba izaći iz okvira koje nam društvo postavlja jer ćemo na kraju završiti kao likovi iz Matrixa. Crvena ili plava pilula? Odaberite… :) Tako je svejedno koja je koja. :)

Dojenje

Već znamo o svim dobrobitima koje dojenje može pružiti jednom malom novom biću samo time što ćemo ga dojiti. Često žene nakon poroda pokušavaju dojiti i vrlo brzo ili odustanu jer dijete ne vuče dovoljno mlijeka ili su jedne od onih upornih pa nastave. Majka također mora imati refleks otpuštanja mlijeka, koji je isto hormonalni odgovor dodira bebe na majčinu bradavicu.

Osim toga, kod prirodnog poroda (i time mislim na klasičan porod, znači ne carski rez) dojenje pomaže kod bržeg povratka maternice u njeno prvotno stanje. Ne smijem nikako zaboraviti prednosti koje dijete (koje je najvažnije u svemu ovome) ima od dojenja. Prvo je i osnovno da bi s dojenjem trebalo započeti čim prije bez obzira koliko dugo imate namjeru dojiti. Dok dijete sisanjem potiče stvaranje mlijeka, dobiva iz tog mlijeka kolostrum kojega dojka stvara. Iz tog istog kolostruma dijete dobiva vodu, šećer, bjelančevine i minerale. Uz sve ove makro i mikro nutrijente, dijete kroz kolostrum dobiva i antitijela koja će štititi njegovo zdravlje dok ne izgradi svoj vlastiti imunološki sistem. Kolostrumu nema umjetne zamjene, pa i kratko dojenje djetetu puno znači. Upravo tijelo majke je jedino mlijeko koje je savršeno za vaše dijete. Mlijeko se prilagođava dobi i potrebama djeteta, pa tako i točan sastav samog kolostruma ovisi da li je dijete rođeno kao nedonošče ili nije. Također se kolostrum prilagođava i vanjskim uvjetima, tj. u uvjetima visokih temperatura on će sadržavati više vode kao bi nadoknadio eventualni gubitak vode iz djetetova organizma uslijed znojenja. Ukoliko se ustraje na dugotrajnom dojenju (a ja mislim dojiti što god je to duže moguće) ostvaruju se prednosti koje su nezamjenjive. Jedna od njih je ta da se povezanost s djetetom koja je prije bila kroz pupčanu vrpcu, sada povisuje na jedan nivo kojega malo tko može objasniti. Dešava se da žene koje doje, kada čuju plač djeteta osjete kako im mlijeko izlazi iz grudi. To je fizički refleks jer majka najbolje zna i osjeća i čuje što je djetetu u tom trenutku potrebno. Nekima je svaki plač djeteta isti, majka točno zna što je djetetu potrebno u svakom trenutku. Njihova komunikacija nije ograničena s riječima, već je uzvišena na jedan nivo kojega smo mi odavno zaboravili koristiti. A to je komunikacija slikama ili mislima. Kako god to htjeli nazvati.

Kod majke vide se i fizičke dobrobiti dojenja kao što su, vraćanje maternice u prijašnje stanje, lakše je tijekom hranjenja po noći (ne morate se dizati pripremati mlijeko u formuli, sterilizirati posudicu i dudu, i ostale radnje), jednom kada se hormoni ustale (kada se dotok mlijeka ustali) stres je manji. Dojenje pomaže da se vratimo u prijašnju formu, jer masnoća koja se nakupila u tijelu tijekom trudnoće služi kao priprema za stvaranje mlijeka i sada se brzo topi i prelazi na dijete. Sve ovo sam pročitala, dobila kao informaciju od mojih bliskih dojilja.

Još malo čistih znanstvenih objašnjenja. :) Kod dojenja dijete posiše PRVO MLIJEKO ili predmlijeko koje je niske kalorične vrijednosti, tako da s tim mlijekom dobije sve da utaži žeđ i da zadovolji želju sa sisanjem, da ne osjeti preveliku sitost, a ne konzumira previše masnoća. Do kraj dojenja, kada je dojka skoro ispražnjena, dijete dobiva tzv. zadnje ili skriveno mlijeko, koje je bogatije masnoćom i kalorijama. Od tog mlijeka dijete će se zasititi i to će mu biti signal za prestanak sisanja.

Mislim da bih se trebala dotaći teme, a to je dojenje bilo gdje i bilo kada je to djetetu potrebno. Koliko god nekim lažnim moralistima to smeta, ali žena bi trebala dojiti kada to dijete traži. Znači ukoliko se šećete parkom na putu do doma i dijete zaplače, ne bi trebale osjećati sram od dojenja na javnom mjestu. Ja znam da ja neću. :) znate što mi je smiješno, obično oni pojedinci koji vole gledati ženske grudi, odjednom ih one smetaju kada vide da te iste grudi doje. Žene moje, naše grudi su stvorene za dojenje, ni za što drugo, koliko god to muškarci ne htjeli priznati. A muška fascinacija grudima dolazi iz najranijih dana. :) Je, volimo ih pokazati u nekom lijepom dekolteu, badiću ili uskom topiću, ali činjenica je da su naše grudi idealne tvornice hrane za mala bića koja dolaze kroz nas.

Još malo o terminu poroda

Ono što često pod zadnje vrijeme čujem je pitanje, kada ti je termin, kada ćeš roditi? Ali što je datum, da li se treba ograničavati nečime kao što je broj kojega je doktor odredio na osnovu nekog računa? Moje mišljenje je da se uopće ne bi trebali postavljati nikakve granice u bilo čemu što radimo. Jer postavljajući si granice za pravo govorimo sebi i svojoj podsvijesti da smo limitirani i na taj način sužavamo si svoje mogućnosti.

No, da se ja vratim na svoju temu, a to je famozni termin mog poroda. Naime, tijekom godina su nam utuvili u glavu da trudnoća traje 40 tjedana. To nam je ginekolog odmah napomenuo da je termin tada i tada i da je to 40 tjedana nakon termina začeća. Naravno, ukoliko žena ne rodi na taj datum, onda ju odmah stavljamo u kutiju da je PRENJELA. Naravno, samim time što većina žena koja ne rodi na datum koji joj je napisan u onoj famoznoj knjižici, svaki dan nakon toga joj se razvlači kao mjesec. Naravno da ovo pravilo nije bazirano na činjenicama već na statistikama. A kao što sam rekla, ako netko želi biti dio statistike ili samo brojka, slobodno. Ja s druge strane želim živjeti neovisno i nesputano. Kako je to postala statistika, pokušat ću objasniti. Naime, trajanje trudnoće od 40 tjedana je mit koji je bio utaban godinama i godinama, jer je "tako oduvijek bilo." :)

Trajanje trudnoće od 40 tjedana je bazirano na pravilu koje se zove Naegelovo pravilo (Negelovo pravilo). Teoriju je stvorio Harmanni Boerhaave, botaničar koji je 1744. godine postavio metodu izračunavanja termina poroda. Njegov izračun temelji se na dokazima iz Biblije u kojoj je stajalo da je žena nosila dijete otprilike 10 mjeseci (lunarnih). Tu istu metodu iskoristila je njemačka ginekologinja Franz Naegele i ona se počela koristiti kod izračunavanja termina. Međutim, postoji mana ove metode. Lunarni ciklus (ili sinodički, ako računamo od mladog do mladog mjeseca), traje otprilike 29,53 dana, čime 10 lunarnih mjeseca je 295 dana, što je 15 dana duže od 280 dana kako se termin računa. Čak 50 – 80% žena nosit će duže od 40 tjedana. Da to nije dovoljno, postoji velika greška u računanju termina jer većina metoda ga bazira na ciklusu od 28 dana. Međutim, svi znamo da nemaju sve žene ciklus od 28 dana, kod nekih ciklus traje duže, a kod nekih kraće. A ukoliko ste među onim ženama koje imaju ciklus od 28 dana, ne ovuliraju točno na 14. dan. Ukoliko žena ima ciklus koji je duži od 28 dana, često je dijete isforsirano prerano van jer se njen termin računa prema zadnjoj menstruaciji.

Također se pogreške određivanja termina mogu pojaviti i kod ultrazvučnog pregleda. Tijekom ultrazvučnog pregleda stroj prema mjerenim točkama određuje u kojem tjednu je trudnica i određuje termin poroda koji se naravno podudara sa gore opisanom metodom izračuna. Evo čak sam našla u istom članku i pogreške kod ultrazvuka:

Prvo tromjesečje: 7 dana

14 – 20 tjedana: 10 dana

21 – 30 tjedana: 14 dana

31 – 40 tjedan: 21 dan

Znanstvenici su otkrili da trudnice koje su po prvi put trudne, nose dijete 40 tjedana i 1 dan. Za trudnice kojima nije prvo dijete obično nose 40 tjedana i 3 dana. Također su pružili i vrlo jednostavnu metodu kako izračunati termin poroda. Prvorotkinja bi trebala računati tako da započne sa početnim datumom svoje zadnje menstruacije, oduzmu 3 mjeseca i dodaju 10 dana. Ono što većina stručnjaka preporučuje je ne miješati se u tijek normalne trudnoće prije završenog 42. tjedna. Upravo zato je vrlo važno znati točan datum začeća i time točan termin poroda, ukoliko se nađete pod pritiskom bilo koga da vam se želi dati drip za ubrzavanje poroda. Ponovit ću opet ono o čemu sam pisala prije nekoliko dana, djeca ne čitaju kalendare, ona dolaze u vrijeme kada su spremna i bez ikakvih komplikacija ukoliko su ostavljena da sama odrede adekvatan trenutak kada su uistinu spremni.

Ovo je jedan od vrlo zanimljivih članaka koji se mogu naći na internetu. Nadam se da je i vama bio interesantan kao i meni.

Važno ili nevažno… pitanje je sada. :)

Vjerojatno zvučim nevjerojatno, ali kao što sam prije rekla, nismo tipični roditelji i želimo ostalim roditeljima i budućim roditeljima pokazati da se djeca mogu odgajati na drugačiji način. Sve na Zemlji funkcionira u savršenom redu. Mi ga možda ne vidimo jer ne obraćamo pažnju i na onaj dio koji nam se često skriva iza činjenica koje su stavljene u prvi plan. Ali u životu i u Svemiru je najvažnija međusobna suradnja. Sve životinje surađuju s prirodom i od nje dobivaju sve ono što im je potrebno da bi preživjele. Svi mesojedi ubijaju samo onu količinu mesa tj. živih bića koliko im je potrebno da bi prehranili sebe i svoju obitelj. Čovjek je jedina životinja koja ubija iz sporta. Nemojte me krivo shvatiti, ne zagovaram ni vegetarijanstvo niti isključivo konzumiranje mesa, već smatram da je važno u organizmu postići mjeru i ravnotežu. Znači, najvažnije je slušati što organizam u određenom trenutku želi i to mu jednostavno dati. Međutim, kako smo mi bića koja često primaju informacije i od ljudi oko sebe, treba razlučiti točno što je naša želja, a što želja koju smo slučajno "pokupili" od nekog drugog. Ali to je tema za neku drugu priču. Kada smo već kod hrane, puno se priča o tome što je zdravo, a što nije. Možda je izuzetno pozitivno i negativno činjenica što sam završila Prehrambeno biotehnološki Fakultet, pa eto, imam tu prednost da znam što i prije svega kako, se rade prehrambeni proizvodi koje mi ovih dana konzumiramo. Prije svega, opet bi htjela napomenuti da nisam zadrta i ja pojedem slatko i slano i čak majonezu, ali kada to učinim ipak želim da je to nešto što sam ja pripremila i u što znam točno što sam stavila. Ako ćemo ići do samog izvora što je zdravo, a što nije, onda bi bilo najbolje da naučimo živjeti ne konzumirajući hranu već živjeti od primarnog izvora, a to je Sunce. Upravo zato vegetarijanci i konzumiraju samo proizvode biljnog podrijetla (izuzev onih koji su lakto-ovo vegetarijanci, pa uz povrće jedu i jaja i mlijeko i mliječne proizvode) jer povrće i voće direktno upija sunčevu energiju. Na taj način oni konzumiraju hranu drugog izvora. Životinje koje konzumiraju to voće i povrće predstavlja treći izvor itd. Muž i ja smo tijekom ljeta redovito gledali u Sunce ujutro i navečer. Penjali bi se na zgradu i prisustvovali rađanju i "umiranju" Sunca. Ne samo da se nakon tih 15 min osjećate preporođeno, svaku umor kojega ste imali nestao je, ulazite u jednu kontinuiranu i svjesnu meditaciju, već na grad gledate drugim očima. Vidite ga dok je još uspavan i dok manične misli vaših sugrađana nisu još počele svoj tijek. Znala sam sjediti na krovu i uživati u prvim toplim dodirima sunca na koži. Tada sam osjetila koliko smo voljeni. I dok ga istovremeno zaboravimo i doživljavamo zdravo za gotovo ono svaki dan izlazi i grije nas bez obzira bili mi dobre ili loše volje, svjesni ili nesvjesni njegovog postojanja. Shvatila sam tada što znači bezgranično voljeti sve oko sebe. To je kao kada majka pogleda dijete u kolijevci i voli ga svim svojim srcem.

Malo mojih jutarnjih razmišljanja

Evo počela je stizati prva robica za bambina. Kako će imati stariju sestričnu, dobivamo odjećicu od nje. Uglavnom su u pitanju raznorazna odijelca u bijelim bojama iako se potkrade i neko plavo i crveno. Čitala sam da kod poroda je dijete najbolje omotati u crveni, smeđi ili zeleni ručnik jer su to boje s kojima se dijete susretalo u maternici. OK, kužim crvenu i smeđu, ali od kuda zelena molim lijepo. Već vidim neku majku koja pokušava doktorima u bolnici objasniti da ona želi crveni ručnik, ne bijeli… yeah right! Zašto je naš zdravstveni sustav toliko nefleksibilan i skučen. Čini mi se da još živimo u 18-tom stoljeću. Dok sve naše zemlje susjede kojima se toliko dičimo imaju bolje razrađen plan poroda i nude raznorazne opcije, evo mi nakon dosta niza godina imamo bazen i stolčić… juhuuuu!!!

No kažu da je u prvim tjednima poželjno nositi neku crvenu boju jer dijete teško bilo što fokusira, a ovako ste mu uočljiva crvena mrlja u vidokrugu. Opet bih se htjela vratiti na činjenicu da se trudnoća ne bi trebala shvatiti isključivo kao fizička promjena tijela. Znam da se ponavljam iz posta u post, ali netko mi je rekao da je ponavljanje, ponavljanje i ponavljanje vrlo važno. Jer upravo tim ponavljanjem "programiramo" i osvješćujemo svoju podsvijest i na taj način svijest (jer je naša podsvijest most do svijesti s kojom komuniciramo sa svojim višim JA) da obrati pažnju na neke stvari. Naime, kroz cijelu trudnoću, majka bi trebala stvoriti atmosferu čistoće i svjetlosti oko svog djeteta. Na taj način majka može surađivati sa dušom (inteligencijom) koja dolazi kroz nju. Iako ne može vidjeti tu dušu, može bar pokušati komunicirati s njom. Može joj reći da će joj pomoći, da će joj dati najbolje što može na ovom svijetu, ali da istodobno i ta duša može unijeti u tijelo djeteta kvalitete i vrline kako bi to dijete postalo u potpunosti savršeno i veličanstveno. U trenutku kada majka izgovori ove riječi, osvješćuje taj dio u sebi i u tijelu djeteta. Dijete još uvijek sve dobiva od majke, ne samo hranu već i osobnosti. Upravo zato majka bi trebala biti svjesna svojih misli, osjećaja i djelovanja jer upravo kroz njih može djetetu poslati samo najčišće i najsjajnije čestice svoje duše.

Voda je izvor života

Kako se čini, moje priče su vrlo tražene jer mi je upravo sada jedna frendica napomenula da se izvolim uhvatiti pera (tj. kompa) i da napišem još nešto. :) Čini se da su ova moja razmišljanja interesantna… pa ako jesu, ajde ljudi napišite nešto. :P

Evo jučer sam malo pisala o tome što je po mom mišljenju porod i kako ga ja vidim. Mnoge žene će mi odgovoriti da je to sve lijepo, ali da ćemo vidjeti tamo u 5 mj. kada rodim. I opet kažem da nitko od nas nije statistika i da sve u životu teče kako MI to želimo. Mnoge knjige su napisane o tome kako smo mi ti koji stvaraju svoju sudbinu, ali toga nismo svjesni. Stvaramo ju svojim djelovanjem i odlukama, ali ono što je najvažnije, stvaramo ju svojim mislima i razmišljanjima. Međutim, teško je to uopće shvatiti i prihvatiti. Kada sam o tome pričala nekim svojim prijateljima, tek nekolicina njih je to prihvatila kao nešto što je moguće. Evo ovako, čovjek u tijelu ima više od 70% tekućine tj. vode i što je interesantno da isti taj postotak vode prekriva i našu planetu Zemlju (As above, so below!!). A svi mi znamo da je voda izuzetan vodič. Ne znam tko još nije čuo za Masaru Emoto-a i njegovu knjigu "Messages from Water". Za one koji nisu čuli, ukratko ću ponoviti, a za one koji jesu… ponavljanje je majka mudrosti. Puna sam danas ovih izreka. :)

Voda je u nama i kola kroz nas, ali voda je svuda oko nas. Kada zamrznemo vodu ili kada promotrimo snježnu pahuljicu koja pada, vidimo da dolazi u kristalnoj strukturi. Kako smo mi kao živa bića povezani uz vodu i njenu kvalitetu (bilo da se radi o tekućini koja kola našim tijelom ili se radi o vodi koja je oko nas i koja nam omogućuje da normalno funkcioniramo), M. E. je pokazao kroz svoj rad da ljudska vibracija energije, misli, riječi, ideja itd. utječe na molekularnu strukturu vode. Voda je izvor života na Zemlji i vrlo je važna kako za nas tako i za sve oblike života. Naše tijelo je poput spužve i ono je sastavljeno od milijuna stanica koje sadržavaju tekućinu. Voda u svom fizikalnom obliku se lako prilagođava svakom okruženju u kojem se nalazi. Promjenom tog oblika ne mijenja se samo vizualno (voda – para – led) već se i njena molekularna struktura mijenja. Energija ili vibracija okoline može promijeniti molekularnu strukturu vode. Na taj način voda vizualno i molekularno reflektira okolinu u kojoj se nalazi. M. E. je vizualno dokumentirao ove molekularne promjene uz pomoć fotografije. Zamrznuo je kapljicu vode i proučavao ju pod specijalnim mikroskopom. Otkrio je razlike u kristalnoj strukturi vode koja je uzeta iz različitih izvora na planetu i pod različitim okolnostima. Voda koja je uzeta iz netaknutih izvora, kada se smrzne, formira predivne geometrijske dizajne u svojoj kristalnoj strukturi. Onečišćena industrijska voda, voda koja je uzeta iz vrlo naseljenih područja ili voda iz pipe pokazuje iskrivljenu kristalnu strukturu. Nakon toga M. E. je pokušao vidjeti kako misli i riječi utječu na formaciju kristala i to tako što je jednostavno napisao na komad papira neku riječ i zatim taj komad papira zalijepio na flašu u kojoj je bila voda. Nakon što je to odstajalo preko noći, voda je smrznuta i fotografirana. Otkriveno je da se voda na koju se ovako utjecalo, vratila u svoju originalnu formu. Na ovaj način naše stanice mogu maksimalno apsorbirati vlagu tj. vodu što je i ključno u liječenju, te održavanju zdravlja i vitalnosti. Znači nakon što je papirić sa ispisanim riječima kao što su VOLIM TE, HVALA, LJUBAV I ZAHVALNOST itd nalijepio na flašu punu destilirane vode, vidio je da je ta voda, iz jedne totalno nedefinirane i nepravilne strukture u kojoj čak nije niti formirala kristale, stvorila nakon određenog vremena predivne kristalne oblike. Isto tako, pisanjem riječi MRZIM TE, ZLO MI JE OD TEBE, UBIT ĆU TE, voda nije uopće imala kristalnu strukturu. Mislim da ima dosta informacija o ovome na internetu, samo treba progooglati. :)

No, ja se želim vratiti na onu činjenicu da je naše tijelo stvoreno od 70% (i neki kažu i više) vode i kada uzmete u obzir sve što je tu M. E. pokazao da se događa s vodom, zamislite si kako vaše misli mogu utjecati na vodu koja je u nama. A sada, zamislite si da ste trudni i da svu tu tekućinu dijelite s tim savršenim malim bićem u sebi. Kako naše misli mogu biti snažne. Kada bi ih samo mogli znati kontrolirati i usmjeriti na jedan cilj. Kako bi tek onda mogli stvarati i samo poželjeti nešto i da je to odmah tu. Pa gdje bi nam bio kraj. :)

Treći pregled (početak 11. mjeseca)

Konačno smo dogurali do pregleda kada bi mogli imati imalo nagovještaja da li da biramo muška ili ženska imena. Prema doktorima ja sam u 16-tom tjednu trudnoće i već bi mi se trebao ocrtavati trbuh. A on, ne da se ocrtava nego se i fino vidi. Lijepo mu je, toplo i osjeća se sigurno. Svaki dan puštam mu smirujuću muziku i pjevam i pričam. Kako je glas majke glas uz kojega se veže i kojega prvog čuje i pamti, nastojim da ga cijelo vrijeme čuje i to ne samo kroz moje obraćanje drugim ljudima, već i kroz moje razgovore s njim/njom. Uglavnom pričam mu tko ga sve čeka kada dođe nakon 9 mjeseci, koji ljudi mu se vesele i željno ga očekuju primiti i ljubiti. Isto tako nastojim se što više osjećati opušteno i smireno jer sve moje osjećaje i sve kroz što ja prolazim, prolazi i dijete. Ne želim da dijete bude kao ispod staklenog zvona gdje ćemo mu paziti na svaki korak i gdje će biti apsolutno skriveno od bilo kakvih loših iskustava, već želim da osjeti koliko je željeno i očekivano ovdje vani.

A opet, što su loša iskustva, to je isto vrlo diskutabilno. Naime, pojam dobrog i lošeg je isključivo društveno i vjerski uvjetovan. Naime, nešto što nama ovdje u Hrvatskoj djeluje kao loše (uzmimo funkcioniranje nekog lovca na ljudske glave u zabitima Amazone) u nekim drugim društvenim okruženjima je sasvim normalno. OK, opet netko može reći da su ti ljudi zaostali i da se ne razvijaju u skladu s društvom i da su primitivni. Moje je mišljenje da ništa nije isključivo crno ili bijelo. Tko smo mi da govorimo da je naš način života isključivo ispravan i da prema tome svi trebaju živjeti život kako mu mi nalažemo? Pa da su stolice okrenute, prvi bi se mi pobunili. Jedini način je živjeti život što jednostavnije moguće i živjeti ga iz srca i sa srcem. Što znači voljeti svakog i prihvaćati svakog takvim kakav on je. Jer jedino tako možemo mu dati dovoljno prostora da postane najviše što si je predodredio. Ali vjerujem da je to teško i ja se ponekada uhvatim kako prosuđujem ljude oko sebe. I zastanem i nasmijem se, jer shvatim da je to samo još jedna moja osobnost koja se pojavila na površini i prihvatim ju. Ništa ne treba odbacivati jer sve situacije i svi trenutci su tu da nas nauče nečemu. Na nama je samo da odlučimo da li ćemo odigrati igru na ovaj ili onaj način. Jer sve je samo igra i mi smo igrači u njoj. Kao figure na šahovskoj ploči. Teško je vidjeti sljedeći korak kada su na ploči, ali kada se uzdigneš iznad nje i promatraš tu partiju kao običan promatrač, e onda je lako donijeti odluke i sagledati situaciju bez puno emocija. Upravo to je poželjno postići. Kada si tamo u vječitom miru i na sve gledaš "hladne glave", nevezan, sve u životu ti postane samo još jedan potez. A taj potez ne može biti niti dobar niti loš, samo je pitanje gdje ćete poslije dovesti. Uf, sada sam se nafilozofirala.

Uglavnom, na putu do ginekologa, zamolila sam naše dijete da nam dozvoli da tijekom pregleda ga malo bolje pogledamo i da vidimo da li je curica ili dečko. Tako kada smo ušli i kada je doktorica počela ultrazvučni pregled (konačno samo vanjski) naš mali bimbo se smirio i dao joj je da sve lijepo izmjeri i pogleda. U jednom momentu smo ga čak i snimili odozdola tako da smo imali direktan pogleda na guzu i nogice. U tom trenutku smo svo troje primijetili da mu je između nogica nešto… i naravno da nam je palo na pamet da je to pupčana vrpca. Ali opet se smirio i doktorica je mogla bolje zumirati i vidjeli smo dvije kuglice i između njih nešto što nam je sličilo malom penisu. Naravno kako je ipak tek 16. tjedan (po mojoj računici 14.) doktorica je rekla da ćemo idući put vidjeti još bolje. Teški smo 170 g što odgovara težini jednog šnicla, kako su me uputili. :)

Nakon svih tih pregleda koji su mi malo nelagodni, koliko god htjela i očekivala vidjeti svaki put, pala je odluka da je to ipak previše i sada ćemo ih reducirati. Nije potrebno stvarno svaka 4 tjedna ići na ultrazvuk. Sada ćemo nastojati ići bar svakih 6 tjedana ili više.

Kako smo već ušli u 2 tromjesečje, počela sam malo razmatrati opcije oko poroda. Gdje i kako… kada… oni kažu sredina 4 mj, ja si mislim… početak 5mj. Uostalom, kakva matematika i kakvo računanje može odrediti kada će dijete izaći. Dijete je to koje dirigira kada je spremno, ne tamo neki doktor u bijelom (svaka čast doktorima i na silnim školama koje su prošli) kojem se ne sviđa što smo prebacili koji dan. Porođaj započinje kao hormonalni odgovor na hormone koje ispušta dijete (vjerojatno iz nadbubrežne žlijezde). Upravo ovo tjera maternicu da se počne grčiti tj. to inducira trudove. Po kojem onda pravilu je doktor taj koji određuje kada će dijete biti spremno na izlazak? Ako je sve u redu (plodna voda je bistra) nema potrebe za induciranjem poroda. Ionako je majčino i djetetovo tijelo preplavljeno morem hormona koji se ispuštaju, u točno za to predviđenom trenutku, kako bi sve teklo kako treba. Žene rađaju već milijunima godina i rađat će i dalje, a sve to će biti upravljano jednim predivnim mehanizmom u kojem majka i dijete sudjeluju kako su 9. mjeseci prije toga sudjelovali. Za pravo, ovih 9. mjeseci nije ništa drugo nego predigra i priprema za ono što se događa u tih par sati poroda.

Sunce, sunce, sunce….

Priznam, bila sam lijena i umjesto da se sjednem i pišem, radije sam radila nešto drugo. Kako se još i ovih zadnjih dana i sunce pojavilo, radila sam sve osim stvari koje sam si zacrtala taj dan. Prošli vikend imali smo vrlo užurbani vikend. Osim što svaki drugi dan idemo na plivanje, u subotu smo bili pozvani na večeru kod prijateljice. I bilo je savršeno. Priredile su nam cure ne večeru već gozbu. Malo ću udaviti, ali moram, moram spomenuti. Za predjelo nas je dočekao namaz od patlidžana i domaći ajvar koji je bilo fantastičan. Na svu sreću, sklonile su to brzo jer bi se gosti prejeli samo od predjela. Juha od celera i mahuna je bila otkriće koje namjeravam ponoviti i kod sebe doma. :) Čim mi dođe recept na mail. :) Nakon toga štruca od mljevenog mesa sa povrćem i hrpa salate. Bilo je pravo čudo što smo uspjeli zgurati i desert tj. palačinke s ricottom i višnjama na kraju. Uf… jesam se pohvalila da se nisam ni malo udebljala, ali nakon ove večere mislim da će idući tjedan vaga pokazati drugačiju priču.

Primijetila sam da mi trbuh sve brže raste i to kako mi se čini da raste preko noći. Osjećam blago zatezanje trbuha koji je svakim danom sve veći. Zatezanje osjetim tek pred kraj dana što je i potvrdilo moje osjećaje da mi trbuščić raste preko noći. I dalje idem na WC često (ne toliko često kao prije), ali po noći sigurno bar jednom. Kako mi je doktorica rekla da mogu očekivati par kapi krvi s obzirom da će mi se posteljica početi pomicati, ja svaki put pažljivo pogledam WC papir, ali ništa :))))

Volim osjećaj leptirića koje osjećam već duže u svom trbuhu. Znam točno kada je beba aktivnija, jučer recimo je navečer bila vrlo aktivna, pa sam joj odlučila pustiti muziku da malo sluša. I fino se smirila. Suprotno svim statistikama koje govore da prvorotkinje mogu tek dijete osjetiti u 20. tjednu, ja sam svoje osjetila već u 13. i osjećam ga svako malo. Naročito navečer kada se umirim u krevetu. Osjetim to lagano škakljanje u donjem dijelu trbuha koje je fantastično (je, rekla sam ponovo tu riječ :P) i koje me dovede do smijanja. Uhvati me neka dragost oko srca i sva sam u oblacima… ružičastim, mekanim, toplim oblacima. Jedne večeri je toliko dijete bilo aktivno da sam pomislila čak da je doktorica malo pogriješila i da nije vidjela drugog sa strane jer je dolje bio tulum. :) I upravo sve ovo mi pokazuje kako JA, a niti jedna druga žena nije STATISTIKA i da se ne treba uglaviti u brojke na papiru jer svaka je žena totalno drugačija. Dobro, ok, sada će neki od vas reći da svaka iznimka potvrđuje pravilo, ali ja ću opet uzvratiti da pravila nema. Svi mi živimo kako želimo, a odabir je vrlo jednostavan… želite li biti dio gomile i ići po onom pravilu kamo vas svjetina odveze ili ćete slušati svoje srce? Često srce i mozak ne funkcioniraju u skladu. To je vječita borba između ta dva dijela u nama, jedan želi biti racionalan i logičan, a drugi emotivan i često nas jedan ili drugi dovede u "probleme". A zapravo problema nema, mislim ima, ako ih vi doživite i postavite kao probleme. Na nama je da li ćemo biti racionalni ili emotivni. E sada, emotivci baš nisu omiljeni jer ih često svrstavamo u kutiju onih koji plaču, stenju ili su vječno u uzdisajima. Kada kažem kutiju, mislim na činjenicu da si u glavi često stvorimo sliku o tome kakav je netko i onda ga ne puštamo van i prosuđujemo o njemu/njoj iz često, prethodno donesenih krivih zaključaka. A kada tako razmišljamo o nekome, ne dozvoljavamo toj osobi da nam pokaže ono najvrednije što ima u sebi, a to je da je sve u nama podloženo PROMJENAMA. Samo promjena stalna jest.

Čarobno jutro

Primijetila sam da od kada sam trudna sve više spavam. Prvo sam mislila da je to od tlaka tj. da mi je tlak niski, ali kod svakog pregleda me pohvaljuju kako mi je tlak super. Pa ajde, neka im bude. Tijekom zadnjeg pregleda pitala sam se što će vaga reći jer se nisam vagala od 25.8. pa do 7.10. Nije da me je bilo strah, već iz jednostavnog razloga što nemamo vagu u kući. :) Iznenadila sam se kada je vaga pokazala da nisam dobila niti kilu više od zadnjeg pregleda. Uuuuu… very nice. :) Ali naravno da su meni u idućem trenutku pale na pamet svakojake ideje, jer čuješ i čitaš (jedno vrijeme sam previše čitala) da je "normalno" da u prvom tromjesečju dobiješ bar 3 kg. A ja, ništa. Ginekologica je presretna, a ja sam naravno malo skeptična. Ali evo, čini se da mi se apetit povratio pa jedem, ali nastojim jesti sve zdravo. Čak sam počela ujutro piti i Spirulinu. Muž je kupio prah i sada mućkamo ujutro. Kako to smrdi… uf… ali kombinacija sa 100% sokom od naranče pomaže da se lakše popije.

Ujutro Spirulina, pa tri puta dnevno sok od cikle, magnezij, pa voće i povrće… nije ni čudo što mi je stolica extra soft. :) Ali ne bunim se, bolje tako nego da se mučim na WC-u.

Prošli vikend imali smo radne akcije u stanu. Odlučili smo da nam je dosta ove intenzivno žute boje u dnevnom boravku i ovog crvenog zida u sobi. Prvo prije bilo kojeg krečenja smo se dobro raspitali o sastavu boje i odlučili se za Dulux koji je na bazi vode i brzo se suši. Na red je prvo došao dnevni boravak kojega su nam pomogli pokrečiti frendica i njen dečko. Ja sam uglavnom dobivala krive poglede i naredbe da se odmaram, ali tu i tamo sam i ja zamahnula valjkom, bez naravno čučanja ili skakanja. Uz ručak i stanke bili smo gotovi vrlo brzo. Nakon idućeg dana kada je soba konačno zasjala u svjetlu lavande (svijetle) primijetila sam koliko samo boja može unijeti novu energiju u prostoriju. Dnevni boravak kao da je dobio koji kvadrat više, a spavaća soba je tako smirena da se ne dižem ujutro prije 10h iz kreveta.

Danas je bio dan za shopping jer sam otkrila da jednostavno više ne mogu improvizirati stare traperice i da uz svu domišljatost nije moguće hodati u njima. Otišli smo nas nekolicina u City Centar u C&A po trudničke traperice. Kako nemam namjeru trošiti previše novaca za majice, odlučila sam takve stvari kupovati na placu. I to po mogućnosti neke stvari koje ću moći nositi i nakon što rodim. Tako da sam danas uspjela kupiti traperice (jedva našla veličinu jer za sada stanem u 38, ali kada se krenem širiti u trbuhu ne bi htjela da me žuljaju) i našla sam grudnjak za dojenje. Na moju žalost imali su samo bijele, a ja više volim crne grudnjake. Tako da ću to morati nekom drugom prilikom kupiti.

Kako smo muž i ja odlučili da nećemo imati kolica, počela sam čitati malo o slingovima i Mei Thai maramama. Smatramo da je vrlo važno djetetu izgraditi sigurnost. Cilj nam je dijete što više nositi blizu srca jer ionako je 9 mjeseci slušao najljepšu muziku koju je mogao slušati, a to je majčin i očev glas i majčine otkucaje srca. Postoji li išta ljepše od toga? Zato umjesto da ga odvojimo u kolica, radije ću ga nositi u marami da mi bude što bliže srcu. A mislim da ću se ionako teško odvojiti od te male štrucice. Ovako kada hoda svijetom uz našu pomoć, vidi ga iz jedne nove perspektive, a istovremeno osjeća prisutnost roditelja i na taj način se osjeća zaštićeno i sigurno. Uostalom, postoje mnoga svjedočanstva u kojima se može pročitati da su takva djeca manje plačljiva i da pate manje od grčeva. Kao što sam i prije napisala, kako tko hoće tako će i živjeti svoj život. Ja želim da svom djetetu pružim što je više moguće mira da izgradi svoje samopouzdanje.

Često se pitam, da li imamo uopće ideje o tome što je to dijete. Većina ljudi smatra da je dijete nesposobno za išta. To je djelomično istina jer njegovo tijelo je nesposobno i malo i krhko, ali u njemu je toliko života i snage i želje da je u stanju to u vrlo kratkom vremenu promijeniti. Naime, muž i ja smatramo dijete jednako vrijednim i inteligentnim kao i svako drugo odraslo biće. Čak se može reći da je novorođenče, kada izađe iz majčine utrobe inteligentnije i naprednije od bilo koga od nas! Mnogi će reći da to nije istina i da dijete treba naučiti, te da inteligenciju treba razviti. Međutim, ako uzmemo u obzir da dijete, jedino što osjeća je ljubav prema svemu oko sebe, ne koristi vlastite misli i osjećaje sebi i drugima na štetu i nije opterećeno s ničim što nije bitno za život, možda malo razmislimo o svemu tome. Ja bih dijete više opisala kao vozača Formule 1 koji sjedne u fiću (djetetovo tijelo); koliko god taj vozač bio spretan i domišljat i inteligentan njegov fićo nikada neće voziti kao jedna formula (ili u djetetovom slučaju govoriti, hodati ili bilo koja druga akcija normalna odraslom čovjeku).

E sada si zamislite to super inteligentno biće u tijelu novorođenčeta. Naravno da mu sva inteligencija koristi u ovladavanju tijela i nove okoline, a na roditeljima je da mu pomognu ili odmognu. Problem i leži u tome što roditelji nisu svjesni u svakom trenutku da li pomažu ili odmažu. Npr. kada se djetetu govori konstantno: "NE! Nemoj to dirati! Ne radi to!", i sl., roditelji će reći, to je za djetetovo dobro da se ne ozlijedi. Međutim, mislim da funkcija roditelja danas nije samo održati život kao što je bilo u doba krapinskog pračovjeka ili sl. već je potrebno dijete (super inteligenciju) ne ograničavati u korištenju njegove inteligencije kako bi ovladalo svojim tijelom i okolinom. Naravno da postoji tanka granica između dvije krajnosti. Razumljivo je da nećete dozvoliti djetetu da se ozlijedi ili da mu se desi bilo što, što mu može ugroziti život, ali treba imati na umu da se djetetu na mnoge načine može objasniti koje posljedice mogu imati neke radnje, tj. koji zakoni vladaju na zemlji.

Ovo je moguće samo ukoliko se možete otvoriti toliko da, prihvatite inteligenciju djeteta kao jednaku vašoj, a ne da smatrate dijete kao neko glupo biće koje nije sposobno ništa shvatiti, osim šibe, batina ili povisivanja tona. Naravno to zahtijeva dosta vaše energije, strpljenja i vremena. Npr. umjesto da kažete: "Nemoj gurati prste u utičnicu!", možete mu posvetiti neko vrijeme, pa bilo to i pola sata. Koristiti sve načine koji vam padnu na pamet i objasniti djetetu da, ukoliko gurne prst u utičnicu, da je struja koja prolazi kroz nju, snažna i da ga može opeći. Na ovaj način objasniti ćete mu posljedicu radnje i pokazati ćete mu novu informaciju iz okoline, a da mu time niste ubili kreativnost. I ne samo to već možete biti sigurni da ste "slučaj utičnice" riješili zauvijek. A i mnoge slične jer dijete uči jako velikom brzinom. Svi mi govorimo da su djeca ko male spužve koje brzo upijaju sve informacije. Zato treba i voditi računa koje to informacije im dajete.

Do skorog čitanja….

Drugi pregled (početak 10. mjeseca)

Nakon dugih 7 tjedana, koji nikako da prođu, došlo je i vrijeme za drugi pregled. Na osnovu svojih iskustava zaključila sam da od sada pa nadalje NEĆU čitati ništa na Internetu vezano uz bilo kakve simptome koje osjećam. Jer načitala sam se priča i priča od onih najgorih do onih najljepših, a najvažnije je kako se osjećate u tom trenutku. A kako sam se ja osjećala uvijek super, odlučila sam vjerovati svojem osjećaju. Pustiti neka ljudi pričaju i pišu što žele, najvažnije je kako se osjećate.

Trenutak kada sam sjela na stol i kada se na ekranu ispred mene pokazala slika djeteta, natjerala me je da skoro zaplačem. Kako mi se još do tog momenta trbuh nije vidio, nisam imala neki poseban osjećaj da sam trudna (ako izuzmemo životinjske napadaje gladi koje sam polako osjećala). Zato me i bio preplavio poseban osjećaj blaženstva kada sam vidjela dijete. Već pri nepunih 12 tjedana djetetu se već vidi formiran mozak, ručice i nožice. Kralježnica je u potpunosti formirana i dijete se već pokreće u amniotičkoj tekućini. Veličina djeteta je 6,05 cm. Kada sam se sjetila da je prije 7 tjedana bilo veliko tek 2,3 mm shvatila sam koliko je njegov razvoj u ovom stupnju ubrzan. Sjetila sam se odmah kako sam jednom sjedila u sobi (tada još nisam bila trudna iako smo muž i ja intenzivno radili na tome) i kako sam vidjela u svojim mislima sliku koja mi je potvrdila onu izreku: "Kako je gore, tako je i dolje" ili na engleskom "As above so below". Svi mi uzimamo život zdravo za gotovo. Nismo svjesni koliko je teško stvoriti život i kako ga je još teže održati. A kako se planeti stvaraju u Svemiru tako i u našem osobnom svemiru (a to je maternica) se stvara život. Prvo iz dvije stanice nastaje oplođena jajna stanica koja se velikom brzinom nastavlja dijeliti kako bi formirala sve kompleksnije stanice iz kojih će se razviti savršeno biće. Taj svemir je savršen prostor koji djetetu 9 mjeseci pruža sve što mu je potrebno. Uporno govorim o djetetu, ne o plodu ili zametku, jer smatram da u trenutku kada dođe do oplodnje u tu "kuglicu" počinje ulaziti život ili duša. Taj "ulazak" traje 3 mjeseca i to je jedan od razloga zašto se prije prvih 3 mjeseca nije nikome govorilo da je žena trudna. Jer u ta 3 mjeseca duša ulazi, ali isto tako može i izaći iz djeteta. Možda je jedan od razloga zašto izađe i odluka te duše da samo vrlo kratko dotakne jednog od roditelja i da ode dalje. I tek tada kada sam dijete vidjela kako se miče, trlja oči rukama i time što se okreće od ultrazvuka pokazuje da mu to smeta, dobila sam potvrdu svega što sam do tada osjećala i o čemu sam razmišljala. A to je, da većina žena olako shvaća to biće koje u njoj raste i koje je odlučila donijeti na svijet. Dijete se ne događa, dijete bira svoje roditelje jer ta viša inteligencija kada gleda na sve nas mrave zna u kojoj obitelji (ne samo uz oca i majku već i uz djedove i bake, tete, tetke, ujake, ujne, sestrične, bratiće…) će moći iskusiti i ostvariti sve ono što je odlučilo proći u ovom životu. Odabire sredinu u kojoj će najbolje napredovati i u kojoj će iskustva kroz koja će prolaziti imati značaj za nju/njega. A sada, zašto baš bira to što bira, odgovor na to pitanje bi možda i mogli saznati kada bi ga se sjetili pitati. :)

Sjetim se onih velikih reklama "Prve dvije su najvažnije" mislim da ih još uvijek ima po gradu. Međutim nitko ne govori o tome kako je ovih 9 mjeseci koje dijete provede u maternici isto toliko važno. Kako je dijete fizički spojeno s majkom preko pupčane vrpce i posteljice i na taj način u svoj sistem uzima sve hranjive i one manje hranjive tvari, tako je i emotivno spojeno s majkom. Svaka trudnica mi je rekla do sada da je najvažnije da je majka mirna i sretna. Upravo zato ja želim u sebi uvijek osjećati taj osjećaj neopisive sreće i zadovoljstva jer znam da ga i moje dijete osjeća. Naravno da ima trenutaka kada me obuzme i strah i tjeskoba, ali jednako tako se brzo vratim u svoj mir jer sam svjesna da sve što osjećam ja, osjeća i dijete. Kao što sam već bila napisala u prijašnjem tekstu, i muž i ja smo svjesni da uvijek trebaš nešto dati da bi primio. Dijete je velika dogovornost i to znači da u jednom trenutku naše želje nisu više u prvom planu, ali sve je to super jer velika sreća koju osjećam i veselje koje očekujem kada primim u ruke i prvi put podojim ovo malo čudo u meni nije niti blizu sreći koju bi možda osjetila kroz neke isprazne prijašnje želje.

Istina je da se tijelo majke i emocije drastično promijene. Prije sam bila opsjednuta izgledom, da lijepo izgledam, da stanem u broj 36, da mi nešto lijepo stoji. Danas se ne sramim izaći iz stana obučena u neku staru trenirku i kaput kojega sam prebacila preko sebe, nenašminkana i raščupana, jer više nisam ja ta koja je u prvom planu. Višak kilograma koje očekujem i znam da će kad-tad doći me ne zabrinjavaju, činjenica da možda nakon poroda neću stati u konfekcijski broj 36 već 38 ili 40, nije uopće strašna. Stavila sam sebe na drugo mjesto. Pojavio se u meni onaj životinjski nagon opstanka vrste, težnja da se dijete zaštiti maksimalno. Ne brojim kalorije već brojim centimetre iz mjeseca u mjesec, brojim prstiće na nogama i rukama. :)

Naravno da sve ovo ne radim sama, neizmjernu potporu imam u svom mužu koji je uz nas koliko god je to moguće. Činjenica da ne može nositi dijete niti ga roditi preokrenula se u neke druge slatke stvari koje on radi za nas. Svaku večer masira mi trbuh uljima, a nakon toga priča u trbuh priče djetetu. Jer koliko se dijete navikne i vrlo često čuje glas majke i na taj način postane jako vezano uz nju, otac je isto važna ličnost u njegovom životu. Iako mi kažu da dijete još u ovom stadiju ne može čuti, ali može osjetiti vibracije i intenzitet i ton glasa. A uostalom tko može dokazati da ne čuje? :) Isto tako kada smo sami doma i ja pričam djetetu razne priče, što radim taj trenutak, kako ćemo ga dočekati, tko ga sve očekuje. Vrlo često zamislim da sam s djetetom spojena jednom nevidljivom niti kroz koju mu šaljem sliku njegovih djeda i baki i prijatelja koji su oko nas. Da ih sve upozna prije nego što ih i vidi kada se rodi. Također smo uz pomoć prijateljice došli do audio priča prije spavanja, tako da mp3 player kojega sam skoro otpisala je dobro poslužio. Našli smo neke stare velike slušalice koje rastegnem na trbuh i puštam mu te priče, zvukove delfina i kitova. Imam još neke planove što bi htjela mu pustiti, ali to kada dođe vrijeme. Djeca uče još dok su u trbuhu, zašto onda mu ne zamijeniti TV kojega mi gledamo sa nekim ovakvim sadržajem? Za to ne treba ni malo truda, a utječe na razvoj.

Isto tako, počeli smo posjećivati bazen, bar 3 puta tjedno odemo na 1h maksimalno isplivati se na bazenu. Na taj način, smanjujem si napetost u leđima (već polako osjećam da me leđa bole) i vježbam kvalitetno. Ne samo da je plivanje dobra vježba inače već kod trudnoće ona smanjuje napetost na zglobove i mišiće, omogućuje lakši porod i prirodan porod… ima na tu temu mnogo članaka na internetu, pa nema smisla da ih nabrajam. Cilj je uglavnom da vas plivanje dodatno opusti i razmekša mišiće i kosti kako bi porod bio što kraći i lakši. Isto tako moje je iskustvo da se nakon plivanja osjećate ljepše, čišće i lakše. Treba započeti čim prije i nastaviti minimalno 3x tjedno (ili više ako možete) sve do poroda. Moj jedini minus ovome su bile eventualne bakterije koje je moguće dobiti preko vode. U konzultaciji sa ginekologom, koji mi je objasnio da se razvoj bakterija NE događa u vodi, već u trenutku kada izađete iz vode i sjedite dugo na mokrom kupaćem uvjerio me da je prvobitna odluka bila pravilna. Ionako nemam želje izaći iz bazena i sjediti na hladnome u mokrom kupaćem, kada izađem iz vode, idem pod tuš i doma. E da, naravno preporučaju se hladni bazeni, znači ne nikakve saune ili jacuzzi-ji. Danas je bio moj dan u bazenu, plivali smo muž i ja 50 min, uz naravno stanke između serija. Važno je da se ne preforsirate i da sve bude bez napora i naravno da sve bude igra. :)

Toliko do mene danas. Vrijeme je za spavanje… laku noć! :)

Prvi pregled (kraj 8. mjeseca)

Kako sam saznala da sam trudna krajem ljeta, uspjeli smo se najaviti za pregled u jednu privatnu polikliniku vrlo brzo. Kako je vrijeme još bilo lijepo, a vikendica na moru je oko 3h vožnje od Zagreba, uhvatili smo vikend za još malo uživancije daleko od Zagreba. Jednostavno kada odeš u to malo mjesto, isključiš se iz ove ludosti koja hara ovim gradom. Ljudi su tmurni, loše raspolože, hodaju pognutih glava i vrte filmove. Čim vidim tako nekog čovjeka, sjetim se one kineske izreke (valjda je izreka) da čovjek koji gleda u tlo polako umire. Brrr!! U čemu je problem, bojimo se pogledati naprijed u strahu da ćemo vidjeti što dolazi prema nama? Lakše je ovako, ne diraj, ne talasaj pa što bude bit će. :) Tko voli, neka izvoli. Ja radije gledam ispred sebe i promatram svaki detalj kao da ga prvi puta vidim. Na sve oko sebe treba gledati s onim djetinjim veseljem. Kao kada prvi puta se igraš s nekom novom igračkom, nakon nekog vremena ti dosadi i ispustiš ju. Ali opet, kada joj se vratiš veseli te jednako kao i kada si ju prvi put uzeo u ruke. Tako je sa svime u životu, jedina je razlika što s godinama igračke postaju sve skuplje. :)

Zagreb me deprimira, previše nas je u zgradama, trgovima, parkovima… odrasla sam u ovom gradu, ali za svoje dijete želim nešto sasvim drugačije. Želim ga pustiti da se nesputano igra u nekom polju ili šumi koja je blizu naše kuće, gdje se neću brinuti da li ga je auto lupio, da li mu neki nepoznati čovjek nudi bombone ili da li je blizu ceste. Želim da moje dijete trči i skače dok se ne umori ili ne ogladni, da kada dođe doma moram ga dobro oprati kako bi skinula blato i travu s njega i da tako zdravo umoran ode u krevet. Želim na njemu osjetiti miris prirode i što je najvažnije želim da uči od svega što ga okružuje. Od drveta, travke, konja, krave, kokoši… želim da promatra prirodu njenoj najvećoj slavi. Da samo iskustveno koristeći sva osjetila vidi kako se priroda mijenja, kako se mijenjaju godišnja doba i po kojim zakonima se ona upravlja. Nisam od onih roditelja koji će svoje dijete staviti pred televizor ili Playstation i biti sretni što je zaokupljeno tim "igračkama". Jer, moje je mišljenje, da nas te "igračke" zatupljuju. Uvuku vas u mrežu ovisnosti i prije nego što ste svjesni, čim se probudite ujutro palite TV, kada dođete s posla opet ga palite i ubrzo cijeli vikend prosjedite pred njime. Netko to može nazvati životom, ja to zovem životarenje. Ali kao što sam rekla, tko voli neka izvoli.

Ponekada se pitam, kada vidim i slušam ljude oko sebe, zašto neki uopće žele dijete. Tek tada vidim koliko smo se zatvorili u kutije… život nam je postao kao scenarij u nekom filmu. Rodiš se, ideš u škole, zaposliš se, upoznaš nekog, udaš se (oženiš se), napraviš dijete, radiš, radiš, radiš, radiš…. I onda tvoja djeca kreću u taj začarani krug nakon tebe. I sve je opet po starom. E pa, treba razbiti tu monotoniju, ja svom djetetu NE želim takav život. Želim da se veseli, da mu svaki posao bude igra, a to sada nije moguće. Moja generacija sve više radi, ok više i zarađujemo, ali kada se sjetim kako su moji roditelji radili i koliko su imali vremena za mene, vidim koliko su oni bili sretniji. Sada više nije pitanje da li sebi ili djetetu možemo nešto priuštiti, pitanje je samo da li za to imamo vremena. Danas se unutar mojeg društva više toliko ne cijene materijalne stvari već slobodno vrijeme koje je na raspolaganju pojedincu. I onda se ja pitam, koliko jedan roditelj može kvalitetno vremena provesti sa svojim djetetom, ako radi od 8 do 17 h ili čak do 18 h? E upravo takav život ne želim svojoj obitelji.

Upravo zbog svega toga želim svoju obitelj skloniti iz ovog ludog grada negdje u neku manju sredinu, živjeti na zemlji i od zemlje i uživati u svakom danu, sretna i vesela.

No da se vratimo na temu današnjeg teksta, a to je naš prvi pregled. Dakle, kod poziva u polikliniku za ugovaranje prvog pregleda, obično vas pitaju prvi dan zadnje menstruacije. Na osnovu podatka kojega im date, sestra izračuna u kojem ste tjednu trudnoće, jer nema smisla da dolazite na pregled ako niste došle do 6, 5 ili 7 tjedna jer tek tada djetetu srce počinje kucati. Prema njihovom izračunu, ja sam već bila ušla u 8. tjedan. Kod pregleda ultrazvukom doktorica je uspjela vidjeti plod koji je bio veličine 2,3 mm i tek se počelo nadzirati formiranje posteljice. Prema njihovom izračunu, ja sam bila trudna 5 tjedana i 5 dana, dakle prerano da se vidi i čuje srčeko. Ali dobro, tijekom tog prvog pregleda čuli smo dosta korisnih informacija i dobili smo upute za daljnje pretrage. S obzirom na tegobe koje sam počela osjećati do tada i s obzirom na prirodu posla kojega sam obavljala, propisano mi je mirovanje ODMAH. Također sam dobila kapsule Prenatala i Mg koje pijem jednu dnevno. Prenatal je smjesa vitamina i minerala koji se preporučuju tijekom trudnoće i često u ranim tjednima zna izazvati mučnine. Ja iskreno nisam povezivala to sa Prenatalom jer sam osjećala mučnine i nisam se s time pretjerano poistovjećivala. Magnezij je tu da ojača posteljicu. To je postala moja rutina, nakon ručka dvije kapsule. Naravno da kod prvog posjeta dobijete i upute što smijete jesti, a što se preporuča da izbjegavate. Neću o tome previše jer se to može pročitati na svim stranicama o trudnoći. Htjela bih samo još jednu sitnicu podijeliti sa svima vama. Naime kod prvog pregleda našli su mi bakterije koje ne bi trebale biti prisutne. Umjesto hrpe kemije (vaginalete, razne druge kapsule ili tablete) dobila sam Kantarionovo ulje i upute za korištenje. Naime, svaku večer bi mi muž uštrcao oko 2 mL ulja u rodnicu sve dok nismo potrošili cijelu bočicu. Istovremeno sam promijenila prehranu. Umjesto hrpe gluposti koje inače trpamo u sebe (naročito kada dobivamo neke želje tijekom trudnoće) moja prehrana se sastojala od slijedećeg:

• doručak: voće (ananas, mandarine, kivi, banane ili bilo koje voće koje trenutno imate)
• ručak: riba ili bijelo meso uz puno salate (često uz bilo koju salatu uvijek naribam svježe cikle i obavezno mrkvice)
• večera: voće ili povrće

Često bi znala provjeravati i pH urina (imam doma pH papiriće) jer iz iskustva i teoretski znam da kiseli pH pogoduje u organizmu razvoju bakterija i virusa, a time i oboljenja. pH neutralan i još bolje lužnat važan je za zdravlje organizma. A lužnati pH postiže se unošenjem namirnica koje su lužnate, a to su: svo sirovo voće i povrće, sok limuna, klice, quinoa, grožđice, juhe od povrća, češnjak, itd. Uglavnom, trebalo bi izbjegavati ono što najviše i jedemo: kruh, meso, mliječne proizvode, čokoladu, kofein, kokice, bijeli šećer, gazirana pića, žitarice, itd.

Naravno da neke stvari baš i nisam poštovala, ali sam jela namirnice za koje sam znala da su dobre ili za mene ili za dijete (npr. jogurte i kefire). Meso koje jedem je uvijek bijelo pileće ili pureće meso i naravno minimalno dva puta tjedno riba koja je dobra zbog omega-3 masnih kiselina.

Od pretraga koje mi je doktorica napisala obavila sam samo GUK (glukoza u krvi), tipiziranje krvne grupe i test za hepatitis B. Što manje bodu u mene igle i što me manje pregledavaju tim bolje. Jer doktori da mogu stavili bi vas pod povećalo i secirali do kud mogu. Hvala, ali ne hvala. :)

Nakon što sam sve obavila trebalo je samo pričekati još 7 tjedana do idućeg pregleda… a što je bilo na idućem pregledu, to ću vam ispričati drugom prilikom.

Kako je sve počelo

Kada smo muž i ja odlučili imati dijete, bili smo sretni jer nam je ta želja došla istovremeno i jer smo oboje to htjeli iz srca. Znali smo da je to velika odgovornost i da će nam uvelike promijeniti život. Isto tako smo znali da mi možemo biti samo potpora djetetu (nadolazećem biću) koje će upravo nas odabrati kao roditelje. Mi smo znali tko smo, što smo i što možemo ponuditi djetetu i odatle smo krenuli. Tako, prije nego što smo počeli voditi ljubav (sa ciljem da se stvori novi život), postavili smo si pitanje zašto želimo dijete i kakvo dijete želimo. Naravno da nismo tražili dijete plavih očiju, smeđe kose, pjegicama i sa slatkim prćastim nosićem :)

Naša želja je bila da dobijemo dijete koje će biti NAJBOLJE ZA NAŠE NAJVIŠE DOBRO I NAJVIŠE DOBRO SVIH UPLETENIH. Tako bi, svaku večer prije spavanja, zaželjeli da nam se ta želja i ostvari. Time smo, na neki način, svaku večer prizivali točno određeno dijete i mislima (svaki dan) stvarali energiju koja je olakšala tom određenom djetetu da dođe na ovaj svijet.

Da napravim mali intermezzo, i muž i ja smatramo da nije sve samo klasična materija koju znanost dokazuje, već i mnogo toga što znanost za sada nije uspjela dokazati. Da! Sam materijalni tj. fizički čin stvaranja djeteta na zemlji uključuje jednu jajnu stanicu i jedan spermij. No, to je samo djelomično dovoljno. Drugi dio te priče je duh ili duša ili život, tj. ono što danas mnogi znanstvenici traže i čiju tajnu žele otkriti. Ja bih rekla ovako: "Da bi se nešto stvorilo uvijek je potrebno nešto i dati". U ovom slučaju to je jedna jajna stanica, jedan spermij, a tek onda uđe i život :)

I onda je krenuo onaj zabavni dio. Vodili smo ljubav i bilo je prekrasno. Držali bi sliku nas sa djetetom, osjećali ga kako je već sa nama, kako se igramo, kako se veselimo zajedno. Kada smo počeli voditi ljubav za stvaranje djeteta, dobili smo jednu novu, sasvim drugačiju sliku seksa, koju do tada nismo osjetili. I tako je to trajalo neko vrijeme. I dalje smo nastavili svaku večer prije spavanja željeti želju. Prvi mjesec smo išli zbrajati kada su plodni dani, no onda, kada je početkom slijedećeg mjeseca došla menstruacija, dobili smo još jednu potvrdu da čovjek ne može kontrolirati stvari kao što je život i jednostavno smo se prepustili.

Jednostavno treba početi vjerovati sam sebi i svojim osjećajima. Počeli smo sve više dozvoljavati sami sebi da slušamo svoja tijela i unutarnji glas u nama i da počnemo čitati znakove koji su tu oko nas svakodnevno i koji nam govore sve što se oko nas događa. Drugi mjesec je isto tako prošao i menstruacija je opet došla. Sredinom trećeg mjeseca počeli su se pojavljivati znakovi. Tako je jednu noć je i moj muž sanjao tri mjeseca i znali smo da je taj treći mjesec "naš mjesec". Do tada, svaki put kada bih zatvorila oči, znala sam da ću taj mjesec dobiti menstruaciju. Međutim, ovaj treći mjesec sam osjetila da sam trudna. U početku nije bilo nikakvih specifičnih fizičkih znakova, nisam povraćala, niti sam imala specifičnu odbojnost prema bilo kojoj hrani, niti sam primjećivala da sam dobila na težini.

Kako se približavao datum kada sam trebala dobiti menstruaciju, osjećala sam iste tegobe kao i svaki mjesec prije toga (nelagoda nisko u području trbuha, bolovi u leđima i bolovi u grudima), te sam počela sumnjati u svoje prijašnje osjećaje. Kako se datum sve više primicao, bila sam sve nervoznija. Većinom je to bilo iz straha da se opet ne razočaram kada se ujutro probudim i vidim krv, a i zbog onog iracionalnog straha kojeg većina žena, koje žele imati dijete ima, a to je da li uopće mogu zatrudnjeti. Naravno da vam u tom trenutku kroz glavu prolazi tisuću i jedna negativna misao koja vas plaši. Čudno je to da nisam ni pomislila da unatrag dugi niz godina nikada nisam imala nikakvih ginekoloških problema. U svom tom šumu različitih negativnih filmova koji su mi prolazili kroz glavu, opet sam zaboravila da se ne radi isključivo i samo o materiji. Tako je lako to zaboraviti! Kako moji menstrualni ciklusi nisu isključivo 28 dana, već se krećem od 28 pa do čak 35 dana, odlučili smo test napraviti puno kasnije.

Sjećam se da je bila srijeda ujutro kada smo ga napravili. Probudila sam se uobičajeno za radni dan i odmah napravila test, iako je na njemu pisalo da se može napraviti tokom cijelog dana. Poslušno sam pričekala 5 minuta i naravno da su moji prvi osjećaji bili u pravu – test je bio pozitivan. Bili smo presretni. Taj cijeli radni dan je prošao kao u nekom ružičastom oblaku. Osjećala sam se kao da hodam okružena nekom zaštitnom membranom iz koje je isijavala sreća. Idući korak bio je posjet ginekologu kako bi dobili i službeni dokaz.

Eto i tako je sve počelo...

Kratki uvod prije svega :)

Odlučila sam podijeliti sa svima vama fizička i psihička iskustva moje prve trudnoće. Također bih htjela iznijeti svoja razmišljanja i odluke o prirodnom porodu. Nadam se da ću na ovaj način potaknuti žene da se prisjete svoje stvarne prirode i da pronađu snagu koju oduvijek imaju u sebi.